I gdje baš ja da se zarazim, danima ne znam gdje se nalazim, samo je jedan dio teksta pjesme „Ljubavni virus“ popularne regionalne pjevačice Vere Matović koju je snimila sada već davne 2006. godine.
I baš u ovo vrijeme koronavirusa u javnosti je prije par dana odjeknula vijest da je ova popularna folk diva zaražena, da se nalazi u teškom stanju. Vođeni tom informacijom pozvali smo Veru Matović i ona se odmah javila na telefon i to veselim glasom, glasom kojeg sigurno ne bi imala zaražena i bolesna osoba.
Nisam zaražena
-Ja moram da kažem da sam super, odmaram, bez jurnjave i trke, bez termina. Malo je duže potrajalo nego što se bilo ko od nas nadao, ali Bože moj, izdržat ćemo. Svi se osjećamo zdravo i dobro. Jako sam ljuta zbog tih objava da sam se kao razboljela, a to je baš jedan jako nizak udarac na mene, moju porodicu, na moju karijeru. Ali, kad sam saznala, čula ko je to izjavio u javnosti, onda sam se opustila, nasmijala i shvatila da se od takve osobe ništa drugo ne može ni očekivati. To je izjavila Saška Karan, a ja nju ustvari poštujem, nemamo nikakvih nerazjašnjenih stvari. Tu je izjavila kako je pored mene još obolio i Era Ojdanić. Ali, njoj na čast – rekla nam je na početku razgovora Vera Matović.
Pa, možda nekima smeta dugogodišnja karijera Vere Matović…
-Eee, dobro bi bilo da to smeta samo jednoj osobi, moja uspješna i dugogodišnja karijera smeta mnogima. Po njima bi najbolje bilo da je Vera mrtva, gluho bilo, ali na njihovu žalost, a na moju radost i radost moje porodice i mojih mnogobrojnih fanova, ja sam živa i nikada zdravija nisam bila.
Ovaj razgovor vodimo na veoma značajan datum, kako za nekadašnju Jugoslaviju tako i za današnji region. Da povučete paralelu između nekada i danas…
-Ma, to se porediti ne može. Oni prvomajski uranci su bili nešto fantastično, pa se cijeli dan feštalo, a navečer su se pravili, organizirali koncerti. Danas se sve to, barem po meni, svelo na neradni dan, pa hajde da kao nešto uradimo, teferičimo, opustimo se. Nema jednostavno te euforije, tog nekog zajedničkog druženja. Narod je slavio, jedni drugima išli u posjete, svako je imao neki svoj kutak, neku rijeku, proplanak…Navečer su dvorane bile prepune, bilo je fantastično. Danas sve to jenjava, polagano nestaje, gubi se jedna tradicija. Ja sam pobornik stare tradicije, mene fascinira kako su se žene, muškarci tada odjevali, bilo je to nešto fenomenalno.
S obzirom da volite starine, da li mislite da ste rođeni u pogrešno vrijeme ili ste reinkarnacija neke žene od prije nekoliko vijekova?
-Ja, iskreno ne vjerujem u sve to, pa ni u život poslije smrti. Jednostavno imam ljubav prema tim starim stvarima. Rođena sam u pravo vrijeme, znam šta znači imati i nemati. Odgojena sam tako da znam i da štedim, da imam za ne daj Bože teške dane, a ja volim taj stari stil, od 16. do 18. vijeka. Ne znam zbog čega, ali je to tako urođeno u meni. Volim antiku, volim kvalitet, starine.
Šta će da bude sa tim vrijednim starinama Vere Matović, kada Vas jednog dana ne bude više?
-Moja djeca su tako odgojena da poštuju, cijene i vole ono što sam ja godinama sakupljala, u šta sam novac ulagala. Još kao djeca nikada nisu, ama baš nikada, nešto razbili ili uništili. Sigurna sam da će jednog dana kada mene ne bude, oni nastaviti da to čuvaju, njeguju, kao što sam to ja radila.
Da li ste tokom ove situacije pustili nekoga u Vašu raskošnu vilu?
-Ne, nisam i niti ću. Nemam razloga za to, naravno osim moje djece. Niti ja idem nekome, niti bi ja voljela da mi neko dođe. Strogo se pridržavam onoga što propisuju stručni ljudi. Kako ja tako i moja porodica smo normalni ljudi, poštujemo zakon i samo tako se možemo sačuvati. Jedno je sigurno, nakon ovoga svijet će da bude drugačiji. Da je pogodilo samo Srbiju ili region, ali cijeli svijet je prodrman, tako da se može desiti da dođe još nešto gore od ovoga što nam se u zadnje vrijeme dešava.
Baš kao i Neda Ukraden i Vi ste izjavili kako o „vama pjevačima, muzičarima“ niko ne misli, pa ste nakon toga i jedna i druga naišle na osudu?
-Da, komentari su bili grozni, ali ljudi čitaju samo naslov, nisu pročitali ili shvatili suštinu cijele priče, na žalost. Ja nisam o sebi ništa rekla. To bi bilo ružno da sam rekla ja imam, ili nemam. Ja sam mislila na muzičare, ne na pjevače. U toj cijeloj priči pjevači nisu uopšte bitni. To su ljudi koji stoje iza nas na bini. Ima jedno pravilo, a ono je, kada vidite nekog bubnjara na bini da svira, onda znajte da je to njegova tezga, da ju je on dogovorio. Više niko nema bubnjara, gitaristu, samo imamo klavijature. A, to nije do nas pjevača već do organizatora. Niko od njih neće da plati kompletan orkestar. Mnogi muzičari su živjeli od danas do sutra,nisu razmišljali o nekim teškim vremenima. Živjeli su od tezge do tezge. Ja sam za njih govorila, nisam sebe komentarisala, već su nakon toga komentarisali mene, kao, šta ima ona da priča, ima toliku kuća, vilu od nekoliko miliona. Pa, ljudi moji kada se svede sve na kraju, ne mogu ni ja da jedem kuću, zidove i namještaj. A, danas tu kuću ne mogu ni da prodam, ko će danas da kupuje nekretnine. Meni je žao i što su Nedu Ukraden pogrešno shvatili i onda je napadali. Kada bi mi pjevači organizirali koncert za muzičare, taj novac sigurno ne bi otišao njima, opet bi otišao tamo gdje ne treba. Opet bi muzičari bili „donji“. Sjećam se kada je masa nas pjevača išla na koncerte „Pjesmom za lijek“, mi i danas ne znamo gdje je taj novac završio. Bez obzira šta ja imala ili ne, ali uvijek sam razmišljala na način: „A, šta sutra, kada dođe teško vrijeme“.
Mnogo novca
A, zašto pjevači nisu prije mislili na muzičare, za mnoge od njih muzičari su bili potrošna roba, dobivali su sitan novac po nastupima?
-Ne, mislim da to nije tačno. Ipak, muzičari su dobivali svoje honorare onoliko koliko su tražili, ali nisu štedjeli. I na kraju krajeva, uzmimo primjer bubnjara, on kupi samo bubanj i to mu dosta godinama. Nauči udarati nogama, rukama i ništa više ne ulaže. Jedan pjevač ulaže novac u pjesme, garderobu, putovanja, a jedan harmonikaš mora da kupi najbolju harmoniku, da plaća profesora harmonike, dok ne nauči svirati. Recimo ja nikada ne smijem da se pojavim na dva nastupa u istoj garderobi, odmah će pisati o nama kako smo bijedni i nemamo novca za garderobu. Dakle nama pjevačima je potrebno mnogo novca, kojeg ulažemo u našu karijeru.
Da li u ovom teškom vremenu ima kolegijalnosti među vama pjevačima?
-Ima naravno, čujemo se, podržavamo jedni druge. Ali, me baš iznenadio, pozitivno šokirao, jedan moj veliki fan, vlasnik jedne radiostanice u Srbiji. On me nazvao i pitao, bilo mu je i nezgodno. Rekao mi je: „Ja znam Vera da Vi sve imate, ali ako Vam je potrebna bilo kakva pomoć, pa čak i novčana, molim Vas da mi kažete, ja bi rado da Vam pomognem. Znam da pjevači sada ne rade“. Ja sam se u tom trenutku rasplakala. Nisam mogla da vjerujem da postoji neko da pita mene da li mi nešto treba i on je bio jedini.
Šta nakon kada prođe ova teška situacija?
-Najviše bi voljela sjesti u kamper i sa mojim suprugom uzduž i poprijeko proći cijeli region.
Ne idem frizeru
Da li Vam nedostaje pediker, manikir, frizer?
-Meni zaista od toga ništa ne treba. Ništa od toga nikada nisam ni koristila, a posebno frizere. Kada je svojevremeno bila popularna afro frizura, ja sam otišla kod frizerke da mi to uradi. Rekla sam joj da me pod haubom mora držati vema malo, jer ja poznajem svoju kosu i bila mi je prirodno pomalo kovrdžava. Međutim, ona je bila baš drska i rekla mi je, kako ja ništa ne znam i da ona najbolje zna šta je dobro za mene. Ona mi je onda tu kiselinu držala dugo na glavi, a kada mi je skinula, ja sam punu šaku kose počela da skidam sa glave. Kompletnu kosu mi je izgorjela. To je bilo prije skoro 35 godina i od tada nikada nisam otišla frizeru.
Razgovarao: Bato Šišić