Željko Bebek, prvi, a kako sam voli reći, vjerovatno i najvažniji pjevač „Bijelog dugmeta“, odavno je ušao u osmu deceniju života. Međutim, to mu ne smeta da i dalje djeluje na regionalnoj sceni na radost mnogih poklonika njegovih starih, ali i novih pjesama.
Bolje prošao nego se nadao
Koliko vam često misli lete prema počecima životnog i profesionalnog puta?
-Dosadašnji život dijelim na ranu mladost, mladost i početak starije mladosti. I poprilično lagodno, jednostavno i s užitkom prolazim kroz godine bez obzira na brojne uspone i padove, što je imanentno svakome, pogotovo u šoubiznisu. Svaki svoj period života smatram odlično prošlim, u biti sam uvijek bolje prošao nego što sam se nadao, možda sam jedino malo sumnjao i strahovao kakav ću efekt izazvati sljedećim velikim korakom. Tri puta napustio sam posao da bih bio u „Bijelom dugmetu“, pa sam napustio „Dugme“ da bih bio solist, pa sam u jednom trenutku mislio sasvim prestati raditi i napravio sam veliku pauzu.
Da li žalite za nečim?
-U ovom periodu osjećam se tako da ne mogu reći da žalim za bilo čim što se dogodilo. Najviše se bavim sadašnjošću, s perspektivom prema sutra. Gledanje unazad je nostalgija prema vremenima kad je čovjek bio mlad. Ali niti žalim niti mogu za tim posebno žaliti zato što sam i kao vrlo mlad i kasnije bio vrlo uspješan. Susreti s prošlošću su ponajviše vezani uz to kako moj Zvonimir istražuje po YouTubeu što mu je otac radio 1974. godine. Gledamo fotografije pa mu ja objašnjavam zašto negdje imam pramen, a negdje dugačku kosu kao on danas, koja je to turneja, pa mu ispričam kako mi se na koncertu „Bijelog dugmeta“ dogodio potres koji je zatresao cijelu pozornicu. I onda rado pričam o dijelovima svoje prošlosti, ali ne kao neki primjer kako bi on trebao jer sam se od njihova rođenja držao onoga da djeca moraju sama birati, ali da imaju pravo na najveću moguću roditeljsku pomoć.
Dali ste im imena Katarina i Zvonimir, prema vašim pokojnim roditeljima. Kakva sjećanja nosite na njih?
-I danas se sjećam svih lijepih trenutaka i emocija u komunikaciji s roditeljima, ali ja sam rođen u drugim vremenima, užasnim, groznim vremenima nakon Drugog svjetskog rata. Zahvaljujući roditeljima, nikada me nije povukla ulica, premda sam živio u dijelu grada u kojem su svi moji vršnjaci praktički živjeli na ulici. Vrijeme je prolazilo, godine su curile i na koncu je ostao jedan fini odnos s roditeljima. Oboje su umrli 1996., u proljeće i jesen, ali su djeca, zahvaljujući razumijevanju moje Ružice i na moje veliko zadovoljstvo, dobila njihova imena i mislim da i oni podjednako uživaju u ljepoti svojih imena i više od toga jer baštine tradiciju obitelji Bebek.
Uredski posao za vas nikada nije bio opcija?
-Bilo je nešto privremeno nakon povratka iz one vojske. Ukazala se prilika da se zaposlim u firmi gdje je u knjigovodstvu radila i moja mama, u uredu sam radio neke pravničke poslove jer sam tada već gotovo bio završio Pravni fakultet i mogao sam ostati raditi kao pravnik u toj firmi. Usporedo, i mnogo važnije, ipak sam duboko u sebi mislio, premda si to nisam htio priznati, da je muzika moj put. Nakon godinu dana, otišao sam direktoru i rekao: “Dajem otkaz, ali nemojte to reći mojoj mami prije nego što pobjegnem s desetog kata da me ne bi sustigla jer će me jako ružiti”.
Koji trenutak smatrate početkom svoje muzičke karijere?
-Vrlo često skromno slavim neke godišnjice koje počinju s odbrojavanjem 1974. godine. To je vrijeme kada je rođeno i uspjelo „Bijelo dugme“. Tada doista počinje moja profesionalna karijera, ali da bih došao do toga, silne sam godine i prije bio profesionalac, iako nisam mogao zaraditi da si kupim neki auto, ali sam imao dovoljno novca da počastim društvo u kafani, da si kupim gitaru, da odem na ljetovanje i da se mogu obući, ali vrlo nategnuto. Bio je to poluprofesionalizam, odnosno poluamaterizam. Pa mene je neko od kolega nazvao “kameleonom rokenrola, rekavši: “To je jedini pjevač kojem možeš dati jelovnik, a on će napraviti hit”.
U doba kada nisu postojali stilisti, ko je osmislio vaše štikle, šljokice, saten?
-Prije svega, to je bio eho svega onoga što se u rokenrolu događalo u svijetu i kako smo mi sve to pratili iz medija. Kada smo prvi put snimali u Londonu, otišli smo se tamo i obući. Zašto bih se oblačio u Varteksu? Ja sam se oblačio tamo gdje je to radio neko od mojih idola. I sjećam se ko sad, kad sam se prvi put u Londonu oblačio, bio sam tako dječački zanesen idejom da sam već tada velika zvijezda. Realno, to i jesam bio, ali nije to do mene dopiralo. Do mene je dopirao samo veliki užitak što se doista dogodilo ono o čemu sam godinama, čak i desetljećima maštao. Zaista sam se ugodno u tome osjećao i život mi je bio ugodan na visokim petama.
Jeste li u nekom trenutku poletjeli kada je riječ o vlastitoj važnosti ili ste bili čvrsto na tlu?
-Volio bih kada bih sada mogao reći nešto u prilog tome da sam bio divan i krasan, ali naravno da sam iskakao iz tračnica. Vozio sam auto uvijek otključanih vrata, i unutra držao bočice pića i limenke coca-cole. Mogao je svako ući i odvesti se. Dane i noći mogao sam provesti po kafićima. Čak se znalo dogoditi da imam snimanja i da sam svjestan toga da neću moći dobro otpjevati jer pet dana nisam spavao i pet sam dana pio. Bio sam siguran da nisam alkoholičar, ali i da sam hedonist do besvijesti. S drogom sam se susreo kada se mojem društvu “dogodila droga”. Dakle, nisam ja sreo drogu, nego je droga bila tu negdje okolo, i to je bilo prvi put da je nešto upropastilo moj dječački san. U trenutku kada sam mislio da uspijevamo, kada smo dobili priliku da cijelo ljeto sviramo u Italiji, u Napulju, na nekom “strašnom” mjestu gdje dolaze američki vojnici, dogodilo se to da ja taj ambijent nisam mogao podnijeti. Jednostavno sam pokupio svoju gitaru i pojačalo, svoj koferić i otišao kući u Sarajevo.
Dva propala braka
Karijera je uzimala danak u privatnom životu, pa iza sebe imate i dva propala braka. Da li ste žrtvovali privatni život?
-Svaka karijera proizvede neku žrtvu.
Je li krivac onaj što je napravio karijeru i zbog toga puca brak ili su krivi oboje?
-Ako brak strada, onda nije bilo nečega dovoljno čvrstog i jakog. Meni se to dva puta dogodilo i o tome otvoreno govorim, ali ne često jer su to koraci kroz život koji su bili i prošli. Bio sam mlad, pa sam bio manje mlad, pa sam sad još manje mlad. U prvom braku mi se rodila najstarija kći Silvija i mi smo uvijek nastojali biti bliski i naš je odnos danas odnos dvoje odraslih ljudi u zrelim godinama, pa sam i trostruki djed s njezine strane. Iz drugog braka, koji se nije održao, imam kćer Biancu, koja, također, ima kćer, pa imam i četvero unuka. A onda sam sreo Ružicu. Tada mi se dogodila, kako narod kaže, treća sreća, da sam sreo osobu kojoj je moja karijera godila ili, drukčije rečeno, kojoj je najmanje smetala, tako da je ona znatno pridonijela našoj zajednici i tome da moja karijera ide velikim koracima naprijed.
U 76. godini mirovina vam ne pada na pamet i jedva čekate da opet istrčite na pozornicu. Imate li plan da okončate karijeru?
-Nekad davno, na početku karijere, Goran je napisao jednu pjesmu “I kad prođe sve, pjevat ću i tad”… Ja sam u 70-im godinama doživio da moj sin poželi svirati i sada gledam kako krupnim koracima ulazi u svijet gitarista. U posljednje vrijeme puno snimamo, nastaje novi CD, i sada znam da će ubuduće muzika s moje pozornice biti još ljepša i bogatija.
Najbolji pjevač „Bijelog dugmeta“
Godi li vam što će se velika većina fanova složiti da boljeg pjevača od vas „Bijelog dugme“ ipak nije imalo?
-To mi jako godi, s obzirom na to da i sam smatram da smo u tih deset godina zajedno napravili i predstavili zaista veliku stvar. S druge strane, uvjeren sam da smo mogli i puno više, sad mogu reći da je Goran i bez „Dugmeta“ napravio velikih i lijepih stvari. Ne znam koliko on u tome uživa i koliko je sretan i ne znam je li dosegnuo sreću. Vjerovatno je uživao u svom autorskom radu, no zaista je napravio čudnu transformaciju od rok zvijezde, koja je djelovala da živi za svoje snove, do bogatog čovjeka koji povlači odlične poslovne poteze i nastupa diljem svijeta, što pozdravljam.
Razgovarala: N. N.