Frano Lasić je u Sarajevu nakon dugo vremena. Glumac je došao na SFF sa ekipom filma iz Crne Gore „Elegija lovora“. Glumac je govorio o svokm povratku na male i velike ekrane, supruzi i sinu Nikolasu. Živi već godinama u Beogradu, a za Sarajevo ga vezuju brojne uspomene.
Zašto ovolika pauza?
-Dušan Kasalica me je zvao i čim sa pročitao scenariji prihvatio sam ulogu. Moj lik je profesor koji bježi od problema, umjesto da ih rješava. Nisam dugo bio ispred kamere, tako mi je prijalo. Tu sam sa suporugom nakon dugo vremena i divna je atmosfera. O Sarajevo Film Festivalu sam slušao dosta toga lijepog, ali nisam imao priliku da dođem.
Kakva Vas uspomene vezuju za Sarajevo?
-Vezuju me predivna prijateljstva, vezuje me Jahorina, vezuje me jedna dio života koji sam proveo tu.
Da li je lakše ili teže pored sebe imati suprugu koja je mlađa od vas 30 godina?
-To je individualno. Bitno je da se ljudi dobro slažu, da se razumiju i poštuju, da imaju povjerenje jedno u drugoga i onda je sve dobro, sve može funkcionisati i tada nije bitno ko je stariji, a ko mlađi.
Da li možete sada, posle tri neuspjela braka, da kažete da je ovo brak za cijeli život?
-Da! Sada definitivno mogu da kažem da je ovo ljubav za cijeli život.
Prošle godine ste u 66. godini postali otac po četvrti put. Kakav je osjećaj?
-Osjećaj je savršen, presretan sam zbog toga. Moj sin Nikolas je još uvijek beba, ali velika. Unio je posebnu radost u moj život.
Čini se da ste osoba koja voli život i živi ga punim plućima. Griješimo li?
-Citiraću jednog svog prijatelja: „Ljudi često maštaju da kupe dobra kola, i onda rade, muče se i nakon 10 do 15 godina skupe novac i kupe ga, ali kada dođu na benzinsku pumpu u njega ne sipaju vodu već dizel ili benzin, u zavisnosti od onoga šta on troši. Čovjek u svoj organizam, koji je savršenstvo na ovoj našoj zemaljskoj kugli, trpa sve i svašta, alkohol, duhan, stres… A to znači da mi više cijenimo luksuzni automobil za koji smo spremni da damo 10 do 20 hiljada eura i da više brinemo šta ćemo u njega da sipamo nego u sebe, a to ne valja“. Svaki dan kada se probudimo ujutru, ako smo zdravi, treba da se zahvalimo Bogu na tome.
Da li se u filmskoj industriji promijenilo nešto zbog pandemije koronavirusa?
-Apsolutno. Mislim da su ljudi više vezani za televizor nego prije, zbog toga što smo svi bili u samoizolaciji, nismo mogli da se družimo, bili su nam zabranjeni izlasci.
Postoji li uloga koju ste želeli, a niste je dobili?
-Mislim da ne. Svaka uloga je uloga za sebe i svaka nosi i svoje pozitivne i negativne stvari. Ponosan sam na svaku ulogu koju sam u životu odigrao i mislim da me nijedna koju sam poželio nije zaobišla.
Dio ste novog projekta, rimejka serije „Dinastija“, koja će biti prilagođena našem podneblju. Šta to znači?
-Serija jeste prilagođena nama, ali se neće previše razlikovati od originalne verzije. Ono što je drugačije u ovom ostvarenju jesu imena i cijela priča, jer se događa u Beogradu. Tema je univerzalna, ali je ista bila i osamdesetih godina kada se radila prva „Dinastija“. Ako se ne varam, bila je jedna od prvih većih sapunica, a onda i televizijskih serija koja je trajala godinama i imala nevjerovatnu popularnost kod publike.
Razgovarala: N. N.