Anđelka Prpić važi za jednu od omiljenih mladih glumica, ali kako izgleda njen život kada se kamere ugase? Pune ruke posla, podrška supruga Darija i briga oko sina Jakše, svakodnevnica su ove lijepe žene. Anđelka je otvorila dušu i progovorila o svemu onome što se dešava kada se ugase kamere.
Tokom svih ovih godina na koje stvari si morala da zažmiriš na jedno oko?
Hvala Bogu da ne ureknem, da ne čuje zlo, imala sam sreću da nisam često bila u situaciji da pravim velike kompromise. Obično su ti kompromisi nešto iza čega bih i dan danas stajala. Kada se osvrnem unazad ništa ne bih mijenjala.
Koliko su te ljudi često povrijeđivali jer si bila iskrena?
Nisu ipak ljudi takvi kako se danas priča. Nemam gorak ukus zbog iskrenosti. Trudim se da živim po načelu, a to danas zvuči kao teško “moralisanje”, da se dobro dobrim vraća. Vjerujem da uzajamna energija cirkuliše i da se vraća do mene. Nekada ranije, nekada kasnije.”
Tvoj kolega Miloš Biković je u jednom intervju rekao da mu je sujeta glavni neprijatelj. Da li ti imaš dozu sujete i koliko su tačne tvrdnje da je mnogo glumaca, a malo posla?
U suštini zdrava konkurencija je dobra stvar. Ona nas uvijek tjera da napredujemo. Svesna sam da dolaze, mlađi, ljepši, bolji, talentovaniji i kada vidim da je neko jako dobar u tome što radi pomislim: “U čovječe bravo.” Divim se tuđim uspjesima i talentu i u tome beskrajno uživam. Motiviše me da budem bolja, da više razmišljam. Na kraju krajeva, postoji način da i sam sebi daš posla i da nisi nezadovoljan time što te se neko drugi nije sijetio.
Koliko ti podrška supruga Darija znači?
Kreativan proces je specifičan, uglavnom rezultira nesigurnošću i velikim pitanjima o smislu svega sto radimo. U tim momentima je važno da imas nekoga pored sebe ko u tebe vjeruje bezuslovno, a opet zna i da nađe trenutak za istinu, bez koje ne možemo naprijed.”
Koliko se ti mešaš u njegov posao?
Znate da glumici vole da sijede u kafanama. Naš posao je vrlo blizak.”
Šta naručiš kod njega u kafani?
Sve.
Dobiješ li nešto gratis?
Ne, ja sve teškom mukom zaradim. Uz njega sam naučila dosta o tom poslu i sada imam tu profesionalnu deformaciju kada uđem u bilo koji drugi kafić, restoran ja odmah primjećujem kako se konobar ponaša, da li je svijetlo dovoljno jako, kada su me uslužili i tako dalje.”
Da li si teška gazdarica?
Ja nisam gazdarica, ja sam tamo uvijek rado viđen gost. Meni je važno da se u kafani osećam domaćom a vjerujem da se tako osjećaju i ostali gosti. Svi moji savjeti idu u tom pravcu. Bitno je da to bude domaćinski.
Tvoj sin Jakša ima pet godina. Sada počinju prva pitanja. Šta te brine kada je njegovo odrastanje u pitanju?
Za sada sam još pošteđena teških tema. On je u onoj najdivijoj fazi od četvrte do šeste godine, kada su slatki da bi ih samo gnjavio, ljubio i cmakao. Imam sreće da je moje dijete maza, tako da mi sve to još dozvoljava bez obzira što je dječak.
Roditeljstvo je nešto što se ne planira. No, kada te pitaju da li bi više voljela da rodiš dječaka ili djevojčicu šta ti kažeš?
Ne razmišljam o tome. Nisam o tome razmišljala ni prije nego što se Jakša rodio. Kada dođe do toga važno je da je sve kako treba.
Nasmijana si, pozitivna sa puno energije. Neko si ko i u ovom turbulentnom vremenu ide dalje. No, kada dođeš kući i dođe ti ona famozna “žuta minuta” kako reaguješ?
Kao što sam vesela, tako budem i neraspoložena. Imam te žute minute kao i svi ljudi. Samo se tudim da tim stvarima ne pridajem neki veliki značaj, odnosno da ih u korijenu siječem i rješavam.