Rediteljica Slobodanka Caca Aleksić preminula je nakon kratke i teške bolesti, saopštilo je juče Pozorištance Puž.
Aleksićeva je rođena 1941. godine u Beogradu. Počela je da režira u zrenjaninskom pozorištu, a zatim u Ateljeu 212, u Narodnom pozorištu, Beogradskom dramskom pozorištu.
Sa svojim suprugom Brankom Milićevićem osnovala je Pozorište Puž, čiji je bila prvi direktor sve do 2005. godine i u kome je radila do svoje smrti. Predstave za djecu koje je režirala imale su ogroman uspjeh, o kom svjedoče i brojne nagrade, a mnogim danas afirmisanim glumcima prva je dala šansu.
-Caca je bila posljednji veliki stub i jedan od osnivača pozorišta u Beogradu. Znamo je svi kao pokretača Puža uz Branka. Mnoge generacije su rasle u Pužu, kao i moja djeca. Međutim, ona je kao reditelj radila nekada veoma savremene i alternativne predstave. Bila nam je svima druga majka. Pravična i stroga. Puž nije samo pozorište već je nama bio druga kuća. Bila je borac do kraja. Sjećaćemo je se, a Puž će biti njena zadužbina- smatra Aleksandar Srećković Kubura. Prvi posao baš kod Cace dobila je i Iskra Brajović.
-Najljepše savjete o glumi i shvatanju sebe sam dobila od nje, dolaskom u Puž. Onako šmekerski, mangupski, a majčinski, kako je samo Caca znala. Baš tužno. Sjećam se kad me je pozvala telefonom i začuđeno rekla: “Zašto meni niko nije rekao da si ti diplomirala? Dođi prekosutra da obnovimo ‘Snježanu i braću Grim’.” Po dolasku je bila oduševljena što sam “niža nego što je zamisljala” jer je rekla da krupne glumice ne mogu da budu junakinje dječjih predstava. Odmah mi je dala i CD za još jednu obnovu, i dala pet dana roka da i to pripremim- kaže Iskra i dodaje:
-Uvijek sam isticala da su ona i Branko moji drugi roditelji i moja druga akademija, jer su me naučili i usmjerili, onako toplo, roditeljski, a opet strogo, kako samo oni znaju. S druge strane, njen doprinos u razvoju Puža i uopšte formiraju te vrste pozorišta je nešto revolucionarno i njen odlazak je zaista odlazak jedne epohe.
Slobodanka Caca Aleksić i Branko Milićević dijelili su dobro i zlo više od pola vijeka. Upoznali su se, a gdje drugo, nego u pozorištu. Ona je režirala, a on glumio glavnu ulogu u komadu “Sunčeve pjege”. Bilo je to 3. aprila, na njegov rođendan.
– Prvi put sam je poljubio na svoj 18. rođendan, i to u toku predstave. Caca nikada svoje režije ne gleda iz sale nego se muva iza scene i viri kroz bočne zavjese. I tada se muvala iza scene i virila, a ja sam se kretao po sceni igrajući glavnu ulogu. I tog sudbonosnog dana, odnosno te sudbonosne večeri, u jednom njenom virenju, a mom muvanju, istrčim van scene i u onom mraku slučajno se sudarimo i namjerno poljubimo – ispričao je Branko Kockica. Caca i Branko nisu imali svoje djece, ali su život posvetili Pužu i pozorištu za djecu.
Datum i mjesto sahrane biće naknadno objavljeni.
Izvor: Kurir.rs.