Ludvig van Betoven rođen je 16. decembra 1770. godine u njemačkom gradu Bonu, a dan kasnije je kršten, pa se često kao dan njegovog rođenja uzima 17. decembar. Bio je najstarije od troje djece Johana i Marije Magdalene van Betoven. Otac mu je bio muzičar sklon opijanju, koji ga je naučio da svira klavir i violinu. Kao dijete je često morao da se povinuje očevim željama da svira za njega i njegovo pijano društvo usred noći, a ako bi odbio, otac bi ga pretukao. Kako je odrastao, Ludvig je shvatao da će morati da napusti porodicu i Bon ako želi da se usavrši kao kompozitor i muzičar.
Još kao dvanaestogodišnjak bio je talentovan pijanista u sastavu dvorskog orguljaša Kristijana Gotloba Nefa. Dešavalo se čak i da Betoven preuzme Nefovo mjesto crkvenog orguljaša kada je ovaj odsutan iz grada. Betovenovo prvo objavljeno djelo, zbirka kompozicija za klavir, pojavila se 1783. godine. Četiri godine kasnije putuje u Beč, želeći da uči od Volfganga Amadeusa Mocarta, ali se nekoliko mjeseci kasnije vraća u Bon da brine o svojoj bolesnoj majci, koja ubrzo i umire. Nekoliko godina kasnije umire i njegov otac, a Betoven ponovo odlazi u Beč.
Kada je stigao u Beč 1792. godine, počinje da uči od kompozitora Jozefa Hajdna. Međutim, nije bio potpuno zadovoljan Hajdnovim načinom predavanja, pa se okreće manje talentovanim muzičarima od kojih stiče dodatno obrazovanje. Betoven se pokazao kao briljantan klavijaturista i nadareni mladi kompozitor. Njegove prve zrele kompozicije su objavljene 1795. godine, čime je njegova karijera i zvanično počela.
U Beču je živio sve do smrti. Nikada se nije ženio, rijetko je putovao, imao je mali krug prijatelja, a sebe je izdržavao bez potrebe za nekim zvaničnim položajem. Dobio je ponudu za mjesto muzičkog direktora u Njemačkoj 1808. godine, ali su ga njegovi bogati prijatelji iz Beča spiječili da ode omogućivši mu prihod od 1400 fiorina godišnje. Tako je Betoven postao prvi muzičar u historiji koji je mogao sebe da izdržava od plate koju je dobijao za svoje kompozicije.
Kako u vrijeme kada je Betoven živio nije bio razrađen sistem autorskih prava, ovaj veliki kompozitor se često suočavao s krađom njegovih kompozicija. Nakon što bi objavio neku svoju kompoziciju, ona bi se uskoro pojavila u različitim verzijama bez potpisanog autora. S ovim problemom se nikada nije izborio iako je nekoliko puta planirao da objavi kompletno izdanje svojih kompozicija s naznačenim autorom. Svoje planove nikada nije sproveo u djela. Što se tiče privatnog života, borio se s dvije velike nedaće u kasnijim godinama svog života.
Prva nedaća je bio njegov sluh. Naime, već u ranim godinama provedenim u Beču, Betovenov sluh je počeo da se pogoršava. Problem je bio toliko ozbiljan da je čak 1802. godine razmišljao o samoubistvu. Kao klavijaturista je prestao javno da nastupa 1815. godine, a tri godine kasnije više nije mogao ni da razgovara s ljudima, pa je počeo s pisanim putem komuniciranja.
Druga nevolja ga je zadesila kada je 1815. godine postao staratelj svog nećaka Karla, sina svog pokojnog brata. Karl je bio psihički nestabilan, konstantno je upadao u probleme i zadavao muke svom stricu koji je ionako bio opterećen sopstvenim zdravstvenim stanjem.
Betovenova gluhoća i karakter su uticali na to da ga ljudi posmatraju kao veoma neprijatnog čovjeka. Međutim, na osnovu pouzdanih izvora, kasnije se saznalo da je on zapravo bio moćan i savjestan čovjek, posvećen svom umjetničkom stvaralaštvu i voljan da se promijeni kako bi zadovoljio trenutne standarde i potrebe društva.
Najpoznatija Betovenova djela su: V, VI i IX simfonija, “Misa Solemnis”. Od klavirskih djela najpoznatija su: “Za Elizu”, “Patetična sonata” i “Mjesečeva sonata”. Jedina opera koju je komponovao je “Fidelio”. Njegova posljednja djela, napisana kada je bio potpuno gluh, bila su izvanredna i napredna za tadašnju publiku, ali i za tadašnje muzičare. Betoven je umro 26. marta 1827 godine u Beču. Za razliku od mnogih kompozitora tog vremena, Betoven je bio priznat i cijenjen i za vrijeme svog života, a njegovo ime i njegova briljantna djela slave se i žive i dan danas.