Pedesetogodišnji kantautor Boris Novković dobro je znano ime na ex jugoslovenskim prostorima. Iako je rođen u Sarajevu, većinu životnog vijeka proveo je i dalje provodi u susjednoj Hrvatskoj, a ljubav prema muzici utkao mu jej njegov otac, poznati kompozitor Đorđe Novković, koji je i glavni ”krivac”, što mu je sin krenuo muzičkim vodama.
– Da, to je tačno. Svi smo u porodici nekako muzikalni i bilo je logično, nazovimo ga rješenje da i ja krenem sa muziciranjem. Sjećam se da sam prvu gitaru dobio kada sam imao trinaest godina. I tako, zavoliš note, uđe ti u krv i to je to – kaže Boris.
Bez obzira na sve albume i kompozicije koje su našle svoje mjesto pod muzičkim nebom u interpretaciji ovog pjevača, njegova lična karta i pjesma po kojoj je prepoznatljiv svakako je ”Tamara”, odnosno ”Kuda idu izgubljene djevojke”. Ova pjesma je nastala po istinitom događaju.
–Svako ima neku pjesmu koja je njegova lična karta i u koju jednim dijelom ugradi sebe. To mora imati svaki izvođač. Mnogo je takvih pjesama. Od mojih tu su ”Tamara”, ”U dobru i zlu”, ”Dok svira radio”, ”Vukovi umiru sami”, ”Daleko”, duet sa Kemalom Montenom. No ”Tamara” je nekako moja lična karta, ali hoću reći da je zaista lijepo, kada kao izvođač, imaš neku pjesmu koja nadživi generacije, koju znaju i djeca koja u vrijeme njenog nastajanja nisu bila ni rođena, jer su i njihovi roditelji tada bili djeca. Pjesma je nastala u jednom dahu. Ja sam, napisao kompletnu muziku za tu pjesmu, a što se tiče teksta nije u potpunosti moje djelo, pomogao mi je jedan moj školski prijatelj. Evo sada ću reći da je u toj pjesmu opjevana je ljubavna priča našeg trećeg prijatelja koji je ludo bio zaljubljen u jednu Tamaru i to su bile teške muke. U toj pjesmi smo nas dvojica opjevali zapravo nešto više od šest mjeseci njegove ljubavne patnje – prisjetio se Boris Novković.