Nijedno nabrajanje velikana kafanske muzike ne može proći bez pomena Ljube Aličića. Čovjek koji je otjelotvorenje boemskog života, svojim impresivnim opusom obogatio je kafansku muziku mnogim neprolaznim hitovima. Još kao osnovnoškolac napustio je kuću i počeo samostalan život. Sa 16 godina objavljuje prvu ploču, a ukupan broj od oko 40, što singl ploča, što albuma idu u prilog ovakvim tvrdnjama.
Patnja u pjesmama
Ta patnja koju je iskusio je više nego primjetna i u njegovim pjesmama. Tek kad se sjetimo njegovih najvećih hitova „Sumorno jutro“, „Ciganin sam, al’ najlepši“, „S prvom kišom“, „Njen oproštaj“ toga postanemo svjesni. U red takvih pjesama ide i, možda njegova najpoznatija „Ti ne ličiš ni na jednu“ sa istoimenog albuma iz 1986. godine. Pjesmu je napisao Milorad Cvetković, dok je za kompoziciju zaslužna Marija Ćajić.
Kažu da je najgora kletva – dabogda imao, pa nemao. To bi bila osnovna misao ove pjesme. Ne samo proklinjanje, koliko osjećaj prokletstva koji se probudio u duši lirskog subjekta.
Pjesma je bogata i naturalističkim elementima koje vidimo na nekoliko mjesta, a koji osim što dočaravaju smjenu godišnjih doba, donose i promjene u stanju duha protagoniste ove balade. Stihovi – Ispraćam jesen, skoro će zima, ili – Dolazi zima, hladna i snežna, kao i – Još pišem pesme, proleću hitam, navode na takav zaključak.
Letargija, razočaranje i ona spoznaja da je imao, pa izgubio, kod njega su dovele do potpunog klonuća i duševnog poraza. Znate onaj vic u kojem je doskočica – Brena je Brena, al’ dvaput je dvaput, na primjeru ove pjesme donosi potpuno apsurdan smisao, jer je naš lirski subjekt mnoge kose pleo, al’ samo nju zavolio. Time je samo još jednom potvrđeno ono nepisano pravilo da svaki čovjek bar jednom u životu ostane nemoćan i osvojen čarima neke fatalne žene, koju kao da je sama sudbina dovela samo da njemu napravi pometnju u srcu i životu. Sve žene raspolažu istim arsenalom čari, ali samo ona jedna biva ta koja je u stanju da postane dominantna preokupacija čovjekovih misli, emocija, djela.
Letargija
Toga je, naravno kasno, postao svjestan i naš lirski subjekt. Otud letargija i razočaranje. Kasno je spoznao da je već imao tu ženu koja mu je sudbinom određena, koju je izgubio, a s kojom se ne mogu porediti sve žene svijeta.
Da pjesma nije samo lament nad vlastitom sudbinom, te da ne predstavlja devastirajuću baladu pokazuje vickasti stih – mnogima sam kose pleo. Tu vidimo da je lirski subjekt našao sebi neku utjehu. Ne u broju tih žena, koliko u spoznaji da je ipak bolje imati, pa nemati, nego nemati nikad i ne spoznati šta znači potpuna, bezuslovna, iskrena ljubav…