Slavko Perović pjevač, autor, muzičar je relativno kasno, tek u 29. godini, započeo profesionalnu muzičku karijeru. Uprkos tom podatku svaki njegov snimak je pozlaćen. Njegov opus u to doba popularne meksikanske melodije je bio pun pogodak. Svakako da je prvenstven značaj odavao njegov topao i snažan vokal.
Njegova interpretacija tog melodičkog i zvonkog meksikanskog folklora zvučao je fascinantno dobro. Njegovi prvi snimci zasnovani su na zabavnoj muzici koji nisu bili u tijesnoj vezi sa meksikanskim stilom. Više od svih poznatih predstavnika muzičke scene tog doba koji su pjevali Yu-mex stil nije mu mogao parirati. On je kotirao visoko iznad njih na vodećem mjestu slušanosti i milionskh tiraža.
Tok muzike
Slavko Perović je rođen na beogradskoj Čuburi 1934. godine. Očev posao profesora vojne akademije doveo ih je u Sarajevo. Često kazuje kako pamti lijepe dane na kupalištu na Bentbaši, sankanje na Trebeviću, a i Baščaršiju. Volio je u tom periodu od ‘45. do ‘51. godine ići u sarajevsko Pozorište i slušati opere. Pohađao je i muzičku školu a profesor violine mu bio Italijan. Po povratku u Beograd već ‘58. godine započeo je sa radom TV Beograd pa je sa svojim triom nastupao u dječijim emisijama koje je vodila Beba Lončar. Nisu ga zaobišli ni sa muzičkim i obrazovanim emisijama. U gimnaziji je redovno na odmoru održavao mini koncert u školskom horu. Pohađao je i časove u KUD Ivo Lola Ribar. Već ‘62. godine, tačno kada su i Bitlsi snimili svoj prvi LP i on snima svoju prvu singlicu.
Sa njom je nastavio ubrzo i izdao LP ploču sa kojom je promijenio tok struje pop muzike tog vremena. Pomenutu veliku ploču zatvorio je sa tri singla koje je izveo na Splitskom festivalu. Slušanost je probila sve dotadašnje granice. Niz od 15 singlova bio je i sjajni diskografski uspjeh. Milionski prodajni tiraži sa pjesmama „Čaša gorkih suza“, „Lipa bjondina“, „Hej vojnici vazduhoplovci“, „Aj, ćavela“, “U ranu zoru“, „Pjesmo moja“… Prelom njegove karijere pravi sa pjesmom „Jedan dan života“ za koju je sam napisao tekst na muziku istonaslovljenog filma. Slavko je negdje na početku odavao izgled Meksikanca ipak njegov imidž na dalje bio je kao u svih njegovih vršnjaka. Volio je i grčku muziku, taj zvuk buzukija, ritam sirtakija ga je privlačio. A ništa manje nije volio ni američko-kaubojski napjev. Pravio je česte izlete u razne stilove, pjevajući starogradske pjesme, šansone a sve su komponovali Aco Korač i Alfi Kabiljo i Tončo Papić.
Slavko je otkrio popularnu zabavnu muziku koju je narod zavolio pa je tako postao popularan diljem bivše države gdje je i gostovao ali i u svim evropskim zemljama pa i u Americi i Kanadi. Njegovi nastupi bili su jedinstveni, kao i pjesma. Pjevao bi, muzicirao na violini, a pričao i gegove. Uz sve tu je bio i njegov dopadljiv izgled koji je plijenio žensku populaciju. Za njim su vrištale i proganjale ga žene a on bio odan svojoj ljubavi Dragici supruzi koju je upoznao slučajno u Kotoru sa kojom je dobio kćerku Sandru. Uporedo sa velikom ljubavi muzikom, u kojoj je dobio epitet fenomena diskografije Slavko je studirao medicinu, apsolvirao jugoslovensku književnost, svirao violinu i učio solo pjevanje. Ipak pobjedu je odnijelo pjevanje.
Njegov stil je ušao u zagrebački leksikon u Zavodu Miroslava Krleže 1984. godine kao najtiražniji pjevač. Slavko je otpjevao i duete sa Silvanom Armenulić, triom „Tenori“, „Paloma“ i Radetom Marićem. Njegova izdanja su upakovana u antologijski format što mu je donijelo ‘69. godine Zlatnu pticu Jugotona. Tu je i edicija „Zvijezde zauvijek“ sa 56 pjesma štampanih na duplom CD Croatia recordsa nekadašnjeg Jugotona. U periodu od ‘62. do ‘69. godine izdao je 50 ploča sa kojim je ostvario vrhunsku karijeru, nakon kojeg je perioda radio i snimao sporadično. Sada kada više nema muzičkih legendi poput Lole Novaković, Nade Knežević, Bobe Stefanovića… za njega je sve drugačije.
Tajna uspjeha
Brojne nagrade, festivali, studijski rad, sve je ostavio iza sebe. Kaže nema ni hotelskih svirki, veselja, nema ćeifa i romantike. Nema reda i rada kao ni sigurnosti za djecu. Nema izučavanja muzike, sada talenti pjevaju i to je to, mišljenja je Slavko. Prijatelja takođe nema ali jednog nezamjenjivog trenutno ima a to je laptop sa kojim nerijetko ako nije u ribolovu igra i šaha. Starosna dob Slavka Perovića mnogo toga podržava kao nekada kada je, kako kaže Đorđe Novković, spoznao smisao karijere pa sa pjesmom „Jedan dan života“ i novim žanrovskim izražajem otkrio tajnu uspjeha i postao kralj svog stila.
Jedna od glumica iz filma „Jedan dan života“ Kolumbi Domingez bila je gost jugoslovenske Kinoteke kom prilikom je Slavko otpjevao istonaslovljenu pjesmu na španskom i srpskom i ostavio je bez daha.
Pjevao na katalonskom
Učešćem na internacionalnom festivalu u Barseloni sa pjesmom Alfija Kabilja otpjevao je na katalonskom i doživio ovacije i pohvale tamošnje štampe.
Tekst na salveti
Da bi zapamtio jednu melodiju iz meksičkog filma nosio bi u kino kasetefon „Đelozo“ marke na baterije. Snimao i skidao pjesme. To je učinio i sa mega hitom „Jedan dan života“, a tekst napisao na salveti u beogradskoj kafani „Grmeč“.
Bez greške
Kada je ‘66. godine ispjevao američku pjesmu „Kad odlazi brod“ tamošnji žestoki kritičari su kazali kako nevjerovatno vlada tehnikom dok pjeva i to bez greške. A tako dugo pjeva lake note.