Đani Maršan je jugoslovenski i hrvatski pop pjevač i kompozitor koji se svrstava u generaciju Miše Kovača, Mila Hrnjića, Duška Lokina, Olivera, Tomislava Ivčića… Pjevač kojeg je volljela publika nekada ali i sada. Njegov prepoznatljivi, prodorni ali promukli vokal zdušno i emotivno donosi svaku pjesmu, bilo da je riječ o pop žanru, roku, džezu, šansoni, pa i sevdahu. Mukotrpno je krčio sebi estradni put. Školovao se, snimao, pjevao, komponovao a jedan period poslovao kao diplomata. Po prirodi povučen i nenametljiv, bez povoda ne voli se eksponirati po medijima pa uprkos tome postigao zavidnu karijeru okrunjenu zlatnim kolekcijama i brojnim nagradama.
Tužno sjećanje
Đani Maršan je rođen 1944. godine u Zadru, tačnije na Arbanosu dijelu otoka. U svom gradu je završio osnovno i srednje obrazovanje, pomorsku školu zajedno sa Duškom Lokinom a onda dvije i po godine radio na brodu kao pomorski časnik. Sa svog kućnog ognjišta koje mu je najmilija uspomena sa djevojkom Jasenkom odlazi u Zagreb gdje studira Vanjsku trgovinu. Iza sebe te ‘64. ostavlja gitaru, svirke na školskim igrankama, ostavlja dva brata Vedrana i Tomislava i sestru Pinu a počinje sa svirkama po studentskim prostorima sa grupom „Ekipa 5“.
Već ‘69. snima svoju prvu singlicu i opet u isto vrijeme sa Duškom Lokinom naslovljenu „Kad ljubav postane poezija“. Zapravo, to je prepjev pobjedničke pjesme sa San Rema. Sa bratom Vedranom snima dva albuma „Pismo iz konobe“ i „Dalmatinske noći“ sve za tadašnji „Jugoton“ a sada „Croatia records“. Drugi brat Tomislav otišao je svojim pravcem i stilom a sada bol i sjećanje na obojicu izgubljene braće i majke ostaje tužna i bolna priča. No, tu je supruga Jasenka sa kojom je još od svoje 18. godine. Dobili su kćerku Teutu i do danas imaju prekrasne odnose. Pored tužnih sjećanja uz suprugu su i prelijep osvrt na Narodne kuće, siromašne ali fine porodice, fino vaspitane djece i djetinjstvo među ljudima koji su uvijek pjevali. Stoga i ne čudi njegova nevjerovatna emocija koju rasipa pri interpretaciji a publika to prepozna.
I on kao i svi u to doba slušao je Rej Čarlsa, Elvisa Prislija, Tom Džonsa, Sinatru… Privlačili su ga svi muzički pravci. U niz njegovih deset ploča rađale su se sjajne numere „Negdje ima put“, „Ima jedna divna zemlja“, „Adio“, „Djevojka sa juga“, „Čovjek s mora“, „Ja te volim“ pjesma koju je izveo na Dori a koja je bila zakinuta za glasove tako da nije otišao na Evroviziju, „Prozor prema zalazu“, „Mandolina“, „Kućo moja“… I danas su slušane i rado se zapjevaju neovisno o vremenu nastajanja. Đani je od 1996. do 1999. godine radio u diplomatiji. Njegova prednost je bilo znanje više jezika koje je većinom naučio kroz svoje stalne i duge turneje po, recimo, SSSR-u, pa naučio ruski kao i njemački i engleski jer je u Americi boravio 50 puta. No, arhajski (albanski) naučio je u druženju sa Ambanosima a italijanski smatra svojim drugom maternjim jezikom odakle njegova porodica i vuče korijenje.
U opisu njegovog diplomatskog djelovanja stalo je i Ministar savjetnik u veleposlanstvu pri Svetoj stolici, potom konzul u Trstu, 2006. u Pertu. A 2010. u Milanu. Muzika je bila prisutna i u to vrijeme ali uz posebno odobrenje. Ipak, za Maršana je prevagnula ljubav prema muzici. Odlučio se ponovo posvetiti isključivo toj svojoj ljubavi jer isuviše joj je mnogo dao da bi je tek tako napustio. Tolika priznanja u državi, ali i svjetska u Drezdenu, Parizu, Rostoku…Festivalska učešća poput Melodija Jadrana, Splitski, Zagreb fest, Melodije Istre i Kvarnera, Dalmatinske šansone… Pjesma nastala u teška doba na tekst Drage Britvića „Bože čuvaj Hrvatsku“ smatra se drugom himnom tih prostora. A on ne misli tako. On kaže da je to pjesma molitve, sa željom za slobodu i žalom za ljepotom mira. To je pjesma koja se smatra jednom od najljepših njegovih pjesama. I danas se Đani rijetko oglašava u medijima ali i dalje nastupa sa svojim brojnim singlovima koji su ostali u naordu kao evergrini. Ostali su i u njegovom Zadru gdje tradicionalno održava predbožićne koncerte, zajedno sa svojim orkestrom „Central“, gudačima, ansamblom „Kaleta“, gošćom Amendom Stošić.
Obilježio 50 godina rada
Krajem prošle godine obilježio je 50 godina rada u zadarskom klubu „Arsenal“. Njegov ozbiljan rad sa muzikom u kojem je vodio računa o svakom stihu, interpretaciji, aranžmanskom pakovanju, i danas se pjeva i sluša. A on i danas čuva svoju privatnost daleko od javnosti jer ne voli provlačenje kroz žutu štampu. Isto kao što ne voli termin zvijezda i ekstremnost bilo koje vrste. Ima kaže, svoj mali maslenik, vrt u kojem voli da se bavi uređivanjem kada je slobodan od nastupa. I dalje biranim riječima nešto prokomentariše baš kad treba jer on je sjajan čovjek koji čvrsto stoji na zemlji a koji je sve, kaže, stvorio sam i ponosan je na to, isto kao što je ponosan da je desetak puta imao susret sa Ivanom Pavlom u Vatikanu što smatra vrhom tog posla i velikom čašću.
Molitva za Josipu
Sa pjesmom „Molitva za Josipu“ Đani Maršan je oživio sjećanje na 16-godišnju Josipu Božić prvu civilnu žrtvu s početka rata u Hrvatskoj, djevojčicu koju je usmrtila četnička armada iz zasjede sa 18 metaka a ranila njenu sestru i brata.
Lojalan diskografiji
Đanija je diskografija podržavala a on joj ostao lojalan. Pa i onda kada mu je „Atlantic City“ ponudio ugovor i nastupe u Las Vegasu što je on uljudno, uz prikladno objašnjenje da voli svoju zemlju, odbio.
Pjevao na stogodišnjici Coca – Cole
Nakon što je izveo pjesmu „Ja te volim“, čelnici Coca Cole su bili oduševljeni njegovom interpretacijom pa je tako on jedan jedini sa Balkana pozvan da pjeva na stogodišnjem jubileju ovogo čuvenog brenda.