Sve ono kroz šta čovjek prolazi i iskustva koja stiče, unosi u pjesme koje stvara, a ni osjećaj ovog prokletstva nije izuzetak. Pjesma Saše Matića „Nije ovo moja noć“ samo je jedan primjer. Objavljena je na albumu „Zbogom ljubavi“ iz 2003. godine, a nastala je iz pera Ljiljane Jorgovanović i Marine Tucaković.
Posebno pronicanje u stihove pjesme je suvišno. Za tematiku je uzela pomenuto prokletstvo, te stoji kao spomenik ovom osjećanju. Lirski subjekt pjesme kuka koliko glasa ima kako mu ništa u životu ne ide. Čovjek bi, na osnovu naslova pjesme, pomislio da je njegova nesreća kratkog vijeka, te da traje samo jednu noć. Međutim, kada pjesmu „sagledamo“ u cjelosti, shvatimo da prokletstvo u ovom slučaju traje znatno duže, bar veći dio njegovog života. Već prva strofa donosi dokaz za takav zaključak, a to su rane koje se vide na njemu, tačnije na njegovoj duši, a koje bezuspješno prikriva pjesmom, pićem i veseljem. Zatim nam otkriva koji je stvarni uzrok njegovoj nesreći. Riječ je o ženi koja mu očito ne uzvraća ljubav koju on osjeća prema njoj, a koja je našla neki drugi (čitaj materijalni) interes da bi bila s njim. Stihovi – kaže kupi ceo svet, il’ idem kod drugoga – više nego jasno dočaravaju stvarni uzrok njegove agonije.
Očajanje koje osjeća zbog bezuspješnih pokušaja da unaprijedi svoj život, što ne uspijeva, jer očito ima teret u vidu nesretne ljubavi, je toliko da je spreman dići ruku na sebe. Međutim, ni to mu ne polazi za rukom – bacim flašu da se sečem, neće da se razbije.
Ono što je posebno zanimljivo za ovu pjesmu je činjenica da je ona, s obzirom na nesreću o kojoj pjeva, izuzetno vesela pjesma koja tjera na ples. Razlog su trubači. Jednostavno kazano, možeš da pjevaš o čemu god, kada se začuju trube nastaje veselje.
I pored svih nevolja koje su stigle lirskog subjekta pjesme – nesretne ljubavi, nemoći da prekrati muke – najveća muka mu tek slijedi. Stihovi – crno vino naručim, oni belo donose – pokazuju šta je zapravo stvarna nevolja svakog kafanskog čovjeka…