Ismet Alajbegović Šerbo instrumentalista, autor, producent, muzički učitelj genijalnog talenta. On je svojom instrumentalnom izvedbom sevdaha „ispričao“ sijaset melodija, tužnih za utjehu i vedrih za raspoloženje. Harmonikom je rasipao emocije. Savršenom kontrolom prstiju nad instrumentom dočarao ono što je zamislio. Imao je vješte ruke, izuzetan sluh i iskonski umjetnički dar. A duša dok svira „kao planina“. Posvetio cijeli život sevdahu i muzici, izvornoj pjesmi čuvao je i štitio je od zaborava ali i od skrnavljenja. U muziku je ušao kao pjevač i harmonikaš. Komponovao, pisao pjesme, a znao zasvirati autentično sve što bi odslušao. Jednom rječju, jedinstven u svojoj branši i neponovljiv harmonikaš.
Nije volio dućan
Ismet Alajbegović Šerbo rođen je u Sarajevu 1925. godine. On je bio prvo preživjelo dijete u porodici. Inače, porodicu je činilo 18-oro djece. Otac trgovac, samouki harmonikaš naslušan pjesama tog doba koje su izvodili Sofka, Boro, Čurčić… A Ismet je nadimak dobio po dedi Šerbi koji ga je beskrajno volio pa bi ga nosio u sepetu ili na leđima. A narod kad bi ih vidio govorio bi „eto malog Šerbe“. Nakon osnovnog školovanja vajkao se koji će zanat. Izbjegavao je ići u dućan. Samo bi svirao, a ako je bio napolju onda bi zviždukao pa potom utrčao u kuću lativši se harmonike. Nerijetko je išao na Ilidžu da bi slušao Radojku Živković onako krišom, pa dolazio kući i svirao ono što bi čuo.
Kod harmonikaša Arifa Merdžanovića je učio svirati ali čini se više je dolazio radi njegove kćerke u koju se zagledao i koja mu je postala životna saputnica. Svirao je po sijelima i kafanama. Ujedno bio član KUD-a Gajret. Zajedno sa Zaimom Imamovićem pravo sa fronta u uniformi Trećeg korpusa nakon što je na radiju progovorio tehničar Đorđe Lukić prve rečenice na talasima su se oglasili Zaim i Šerbo. Prve zajedničke snimke napravili su za Jugoton 1948. godine, a snimili su pjesmu „Sedamdeset i dva dana“. Tri godine su sami svirali uživo na Radio Sarajevu. U jednom sobičku koji se nazivao studiju snimili su i pomenute pjesme i kolo „Čarlama“. Poslije su se odlučili da Zaim pjeva a da Šerbo svira harmoniku jer su do tada obojica svirali. Uslijedili su prekrasni zvuci ovog virtuoza koji je bukvalno ostavljao sve u čudu kao da je harmonikom govorio.
Šerbo nije bio muzički naobrazovan, nije poznavao note. On je znao šta voli. Volio je sevdah, a svirao ga je onako, poravno, kako treba, bez nekih improvizacija. Imao je vlastiti stil, onaj po istilahu, bez napora kako su i nekada pjevali izvođači. Nije volio da se ističe, da pokriva pjevača svojim muziciranjem. U početku njegove pjesme notno je bilježio Spaso Berak no došlo je vrijeme da su muzičari na radio Sarajevu čiji je on bio član i vođa orkestra da se muzički opismene. Svi su učili, a Šerbo je po sluhu zapamtio čak cijeli Štrausov valcer „Na lijepom, plavom Dunavu“. Muzicirao je kako nikad više niko neće umjeti. Njegovo tekstualno i muzičko stvaralaštvo ispjevali su nekadašnji prvaci interpretacije, sada već legende narodne pjesme Zaim, Safet, Himzo, Nada Mamula, Zehra, Meho. Učio je sevdahu i Bebi i Hašima i Silvanu.
Svi su mu se divili
Svojim neprevaziđenim tumačenjem sevdaha koji je stvorio, a koji nikad ne zastarjeva niti se zaboravlja narod je već odavno uvrstio među one tradicionalne pjesme izvornog porijekla. Ostavio je iza sebe veliki broj kola poput Plješevačkog kola, Kićinog, Mostarskog, Avducka kola, Narodna bh. kola… Prekrasne pjesme „Tebi majko misli lete“, „S one strane Drine“, „Kraj pendžera Jusuf stari“, „Moj Prijedore pun si mi sevdaha“, „Bulbul pjeva okolo Mostara“, „Sevdalinko pjesmo najmilija“… Ismet je obišao sa svojom harmonikom, pjevačima cijelu zemlju. Počeo je turneje Radio Sarajeva „Sevdah putuje Evropom“. Cijelu bivšu državu, Evropu i zemaljsku kuglu, pratio pjevače koji su imali itekako respekt prema velikom majstoru i umjetniku koji ih je učio kako se izvodi sevdah. Sticao se utisak kao da zna sve. Ko zna da li je znao ali se zna da je cijeli život posvetio muzici. Postao neprikosnoveni muzičar apsolutnog sluha kome su se svi divili, pa i klasici. Ostao je upamćen da li dovoljno pominjan, e to ne bismo rekli. No, ono što je sigurno njegova djela će još dugo živjeti poslije njegovog odlaska 1987. u 62. godini života.
Samo jedna mala uličica na Stupu dobila je naziv po Ismetu Alajbegoviću Šerbi. Da li je to isuviše mali dar od šehera ovakvom velikanu? Možda bi se mogli osnovati neki dani muzike sa njegovim imenom ili, recimo, takmičenje harmonikaša sa pjesmama iz Šerbinog opusa.
Apsolutni sluhista
Autor operete „Mala Florami“ Ivo Tjardović 70-tih mu je odsvirao operetu da bi je netom Šerbo na klaviru Šerbo savršeno ponovio. Tada je Tjardović kazao da je Šerbo čudo, apsolutni sluhista i neprikosnoveni genije.
Dvije harmonike
Šerbo je jednu od svojih harmonika ‘68. godine prodao Omeru Pobriću, a drugu je nakon njegove smrti, koju je Šerbo koristio 42 godine, Omeru prodala njegova supruga.
Piše: Jasna Durić