Bosanskohercegovački pjevač, kompozitor, harmonikaš, producent, menadžer… Husein Kurtagić ovaj svijet je napustio 2008 godine, u svojoj 70-toj godini života. Sahranjen je na sarajevskom groblju Lav. To je bila godina kada je umro izuzetan čovjek koji se po mnogo čemu razlikovao od ostalog svijeta. Čovjek koji se suočio sa teškoćama koje je nosio od ranog djetinjstva.
Nesretni slučaj
U svojoj šestoj godini nesretnim slučajem izgubio je vid. Igrajući se sa djecom, starijom od sebe, eksperimentišući sa bombom desila se eksplozija. Od 15 dječaka, koliko ih je bilo, nesretni slučaj je najviše povrijedio najmlađeg Huseina.
Vlado Šegrt, komandant tadašnje trebinjske divizije kojeg je poznavala Huseinova sestra Devla pomogao mu je da dođe do bolnice gdje su mu sanirane povrede. Zemun je bio mjesto gdje je odveden u Zavod za invalidnu djecu. Tu završava školu, muzičko naobrazovanje. Sa 17 godina vraća se u Sarajevo gdje započinje nadogradnju svog nevjerovatnog talenta. Bio je član KUD-a „Lola“. Na audiciji narodne muzike u televiziji Sarajevo pred komisijom muzičkih stručnjaka i profesora je polagao.
Otpjevao je pjesmu „Niz polje idu babo sejmeni“ prateći sam sebe na Dalapi, harmonici koja je bila vlasništvo Ismeta Alajbegovića Šerbe. Ostavio je sve bez daha. Postao je radio pjevač. Po glavi mu se tada, kazivao je, motala misao kako će reagovati na njegov nenadani uspjeh kolege iz KUD-a, razmišljao o reakciji komšija, raje, prijatelja, rodbine. Njegov prvi san se ostvario. Snimio je i prve pjesme za arhiv koji je u to vrijeme bio „siromašan“. Bila je to generacija Zaime, Nade Mamule, Himze, Joze Krištića, Ibre Ašćerića, kao i poznatih harmonikaša rahmetli Šerbe, Krilića, Todorovića.
Ta generacija je nosila status uposlenika radio Sarajeva što je značilo da su morali boraviti puno radno vrijeme u televiziji. Kriteriji su bili takvi da svaki od pjevača snimi jednu, eventualno dvije arhivske pjesme. Nakon toga krenulo je snimanje komponovanih numera. Huseinu Kurtagiću se na trećoj ploči desio hit. Naime, na stihove Ibrahima Dedića komponovao je pjesmu „Ne klepeći papučama“. Te 1965. godine biva ekskluzivac zagrebačkog Jugotona. Pored pomenute pjesme našla se tu i numera Jovice Petkovića „Nemoj plakati sestro mila“. Vrtoglavi tiraž od 100.000 prodatih primjeraka raskrčio mu je put ka zvjezdanim stazama muzike. Pomenutu pjesmu pjevali su svi. I domaćice i radnici i planinari i pjevači…
Postao je popularan, no nije stajao. Posvetio se izgradnji muzičke kulture jer muzika mu je uljepšavala život. Često bi kazao da ta umjetnost se uopšte ne razlikuje od slikarstva i pjesništva. Svoje mudre misli nije samo prenosio pjesmom, nego riječima, organizacijama raznih dešavanja. Iz svog posebnog svijeta širio je svoje emocije i znanje iz duše i iz srca. A sve je imalo snagu i odjek jer za njega je sve bilo moguće.
Bio je čovjek koji se suočio sa onim što mu je priroda dala, a i oduzela. Kao da je imao neku neopisivu formulu, kako postati izvrstan. Ličnost koja je nadahnjivala svojom poslovnošću i profesionalizmom sve oko sebe. Jer samo izuzetni ljudi odskaču od ostalog svijeta po onom kako reaguju kada ih život suoči sa teškoćama. On nikad nije popustio i nikada se nije predao. Našao je duboko u sebi nešto što je pokazao svijetu, a to je njegova uzvišena priroda. Ovaj nezamislivo prijatan, pristojan i plemenit čovjek uprkos svom hendikepu završio je i Pravni fakultet. Organizovao je nezamislive za to doba koncertne događaje. On je taj koji je vodio najveća muzička imena po turnejama koje su se nizale jedna za drugom.
Ljubav prema radioamaterskom radu je bilo još nešto što je perfektno radio. Bio je član jedinstvene ekipe radioamatera koja je komunicirala sa cijelim svijetom. A odličan je bio i šahista. Slušao je fudbal, a imena svih fudbalera znao napamet. U poratnom periodu osnovao je Udruženje estradnih slobodnih umjetnika BiH na čijem je čelu bio kao predsjednik a istovremeno i izvršni direktor fondacije Safet Isović.
Produžena ruka
Napisao je i knjigu posvećenu estradi i njenim predstavnicima kojom je obilježio 50 godina svog rada. Pomogao je mnogim pjevačima. Prepoznavao talente, kvalitet i bio tu za njihov ulazak u muziku, davao savjete kako da ispune snove i pronađu željeno mjesto.
A sve u životu što je postigao radio je uz pomoć svoje supruge Time. Kazivao je kolika mu je samo bila podrška i pomoć u životu. Bila mu je i velika ljubav kao i njegova kćerka Belma i unuka Lea. Moja supruga Tima, kazivao je, cijeli moj radni vijek radila kao producent i davala doprinos našem zajedničkom uspjehu. Ona je moja produžena ruka, govorio je jer oni uistinu zajedničkim radom nisu protraćili svoje životno vrijeme. Koristili su ga baš onako kako treba.
Suorganizator turneje Reja Čarlsa
On je organizovao i osmišljavao nastupe svih pjevača 70-tih i 80-tih pa je radio i sa Safetom, Čolom, „Plavim orkestrom“, Zehrom, Mehom, Nadom, Hankom, Nedom, Šerifom, Himzom, Zaimom, Zorom… svim najpoznatijim pjevačkim i sviračkim i uopšte muzičkim imenima tog doba. Bio je suorganizator turneje legende soula Rej Čarlsa koji je nastupio 70-tih u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani.
„Ne klepeći nanulama“ presnimljena 50 puta
Pjesmu „Ne klepeći papučama“ prvi je snimio Vukosav Govedarica bez znanja autora, ali je otpjevao autentično i izvorno s tim što ju je naslovio „Ne klepeći nanulama“. Potom ju je presnimio Tozovac, no verzija Nedžada Salkovića je dala još veći pečat i odjek u narodu a prodata je gotovo u milionskom tiražu. Presnimili su je takođe Dalibor Brun, Ivica Šerfezi, Kuliš, „Prijatelji“, „Arabeske“, Bahrija Proho. Faruk Jažić je pjesmu „Ne klepeći nanulama“ prvi aranžirao u zabavnoj varijanti.
Pjesma je presnimljena i na engleskom, talijanskom. Sve u svemu, u 50-ak ako ne i više varijanti bitiše ta pjesma. Prema istraživanjima zagrebačkih etnomuzikologa pjesma „Ne klepeći nanulama“ dobila je epitet najslušanije i najtiražnije komponovane pjesme u duhu narodnog melosa svih vremena.
S Bregom u kontaktu kao radioamater
Kao radioamater Kurtagić je sve vrijeme bio na liniji sa Goranom Bregovićem na njegovom putu oko svijeta na koji je krenuo u svojoj brodici zajedno sa sa suprugom Dženanom. On se brinuo dokle je Brega stigao i kako. Javljao mu se, pa i onda kada je Bregoviće uhvatilo nevrijeme na Kubi. Najvažniji kontakt bio im je sa Husom koji je za njega poslije kazao da takvog avanturistu kao što je Goran nikada nije upoznao pa ni toliku odvažnost, hrabrost i snalažljivost.
Majka mu kupila radio aparat
U vrijeme realiziranja njegovog prvog arhivskog snimka radio aparati su bili rijetkost. No, njegova majka je kupila na kredit tu čarobnu zvučnu kutiju od koje se Huso nije odvajao. Danonoćno je slušao muziku, sport i ostalo jer sve je upijao i želio da zna. Učio iz tih radio programa. Bio je neko ko je želio sve da zna.