Prošlo je skoro 35 godina otkako je pjevačica Ana Bekuta svojom prvom pjesmom „Ja nisam rođena da živim sama“ preko noći osvojila publiku i stekla veliku popularnost. Slava je u tom trenutku bila prava nagrada za sav trud koji je uložila u svoju karijeru, ali i protivteža svemu onom što je kao veoma mlada u privatnom životu morala da iskusi. Ispostavilo se da ju je sudbina rano stavila na velika iskušenja, kako bi joj kasnije sve nadoknadila kroz uspjeh i ljubav, u kojima i danas uživa.
Rođena je 6. septembra 1959. godine kao Nada Polić u Pribojskoj Banji, kao najstarije dijete majke Milice, kuharice po zanimanju, i oca Branka, koji se bavio zemljoradnjom. Iako su ona i njene mlađe sestre Dobrila i Milina odrastale okružene ljubavlju, njihovo djetinjstvo mahom je bilo obilježeno oskudicom, budući da su roditelji mogli da im priušte skromnu svakodnevicu. Uprkos tome što nije imala sve što je željela, Ana se najranijih dana svog djetinjstva sjeća s osmijehom na licu.
– Skromnost u kojoj sam rasla donijela nam je i mnogo sreće. Još pamtim svoju prvu i jedinu lutku, kao i loptu, koju mi je poslao tatin drug iz vojske, Steva Malatestinić, zbog čega ga se sjećam s velikom nježnošću. Roditelji nisu bili u mogućnosti da sa nama provode previše vremena jer su morali da nam obezbijede egzistenciju, tako da su pravila ponašanja u kući bila kruta. Majka je ipak bila stroža, dok nam je tata, okružen samo kćerkama, više popuštao. Ali, kad bi se i on naljutio, kažnjavao bi nas tako što bi nam izvadio lampice iz radija lampaša, koji je bio najdraža stvar u našoj kući. A oduzeti nam muziku bila je gora kazna nego kada mi danas zabranimo djeci upotrebu računara. Međutim, ujedno je i sebe kažnjavao na taj način jer je i on veoma volio muziku. Svirao je frulu, kao i moji stričevi. Bio je član Kulturno-umjetničkog društva „Sloga“, u koje me je jednog dana, kad je došlo vrijeme, poveo da se i ja oprobam jer je bio svjestan mog talenta. Inače, u ono vrijeme se podrazumijevalo da obavezno znamo da igramo kolo, pa mi je muzika nekako bila u drugom planu, iako je kasnije život uredio tako da mi ona postane profesija – počinje pjevačica, dok joj se pred očima ređaju sve koloritnije slike iz djetinjstva.
– Najveća nagrada nam je bila šator koji nam je otac ljeti pravio u dvorištu naše kuće. Konstrukcija je bila od hrastovog drveta, a krila od serdžade koju je mama donijela u miraz. Čim počnem da pričam o tome, raznježim se jer mi se valjda u nozdrvama javi taj miris grubog tkanja, koji me vrati u vrijeme kad smo sestre i ja bile male, roditelji živi i mladi, a cijeli svijet dalek i nedokučiv kao slavski ručak – govori Ana, otkrivajući da je more prvi put vidjela sa 13 godina.
– Tada se zamalo nisam udavila u talasima kod Sutomora, pa ni danas ne ulazim u ustalasano more. Doduše, naša porodica je imala rijetku privilegiju da ima divan, uvijek topao džakuzi. Šalu na stranu – riječ je o jazu s toplom banjskom vodom koja liječi reumu, išijas i ženske bolesti, a koji je proticao kroz naše dvorište. U njemu smo kao djeca provodili sate u kupaćim kostimima koje nam je mama šila, što je stvarno bilo slatko. Ja sam kao najstarija inače uvijek vukla svoje mlađe sestre i prema njima imala veliku odgovornost. Dobrila je od mene mlađa dvije godine, a Milina četiri. I mnogo smo se igrale, bile smo baš bezbrižne – opisuje pjevačica, ne skrivajući da je, iako veoma stidljiva, imala veoma bogat unutrašnji život.
– Bila sam odličan đak, uprkos svojoj povučenosti. O karijeri pjevačice nisam ni maštala jer sam bila veoma stidljiva, što je vjerovatno osobina mog horoskopskog znaka Djevice, pa mi je kasnije, kad sam počela da pjevam, trebalo desetak godina da pobijedim tu stidljivost i zasijam punim sjajem. Možda sam potajno i željela da pjevam, ali u to vrijeme se ovaj posao nije smatrao ozbiljnim. Tek kada sam 1985. godine snimila svoj prvi album, definitivno sam znala da sam na pravom putu – ističe Ana, koju je život natjerao da sazri ispred svoje generacije. Bezbrižne dječje slike za tren oka zamijenila su teška životna pitanja. Naime, prva mladalačka ljubav, o kojoj je Ana pričala jedino svom sinu Igoru, a koju je doživjela kao tinejdžerka, donijela joj je sudar sa stvarnošću i najveću odgovornost koju nosi roditeljstvo.
– Doba odrastanja došlo je prebrzo. Mene je zateklo bez romantičnog uljepšavanja jer je istina da je moje prve prave izlaske veoma brzo zamijenilo mijenjanje pelena i briga o bebi. Moje materinstvo bilo je svakako prerano, ali mi je ujedno i najdragocjenije iskustvo u životu. Veoma sam se plašila, naročito u trudnoći, ali sam ujedno znala da će taj strah proći. Život mog djeteta bio mi je i ostao najvažniji. Prolazila sam kroz izuzetno stresan period i žao mi je što nisam mogla da budem opuštenija i da više uživam u tim neponovljivim momentima, neopterećena strahovima i pitanjima šta će biti sutra i hoću li uspjeti da se izborim sa obavezama, dužnostima, neizvjesnom budućnošću – priča Ana, svjesna i onda i sada da je svaku odluku donijela ispravno.
– Do tada sam, pod uticajem moje učiteljice Jelka Miletić, pa kasnije i razredne Tanje Redžić, maštala o tome da ih jednog dana nasljedim kao predavač jer sam veoma voljela ruski jezik i našu književnost, a poslije sam i u gimnaziji bila društveno-jezički smjer. Međutim, sedamnaesta godina bila mi je prelomna jer mi se poslije nje nekako otvorilo nebo i pojavili motivi za budućnost. Ali onda nisam mislila tako. Trebalo je u onakvom okruženju tako mlad roditi dijete. Nisam ni bila svjesna svoje odluke da postanem majka, ali se sjećam da sam to željela i ne znajući šta će mi se desiti. Uostalom, mene kao tinejdžerku tada nije ni zanimalo šta drugi misle. Radila sam po svome, ali uvijek pošteno i ispravno. Naravno, moji roditelji nisu bili zadovoljni, uzdali su se u mene kao u najstariju kćerku, a onda su im se odjednom srušili snovi. Gledajući sa ove distance, najviše zbog uticaja okoline – sa sjetom se prisjeća pjevačica, koja je, zbog nemogućnosti da sama odgaja dijete, budući da se u međuvremenu rastala s njegovim ocem, dala sina u Dom za nezbrinutu djecu u Zvečanskoj ulici. Bila je to najstrašnija epizoda u njenom životu, u kojoj se sa ogromnom radošću susretala sa svojim nasljednikom, a potom ga s gorčinom i suzama iznova ostavljala u domu.
-Oboje smo bili mladi i sve je kratko trajalo. Nije to ni bila ljubav, već jedan trenutak koji je skroz okrenuo moj život. Rastali smo se zato što smo bili nezreli i nespremni za porodične obaveze. Silom prilika morala sam da se rastanem i od djeteta jer jednostavno nisam imala drugog izbora. Bili smo razdvojeni osam i po mjeseci, a grizlo me je to kao otvorena rana sa kojom sam se svakog jutra budila. Živjela sam za trenutak kada ćemo ponovo biti zajedno. Svakog vikenda putovala sam da vidim Igora, koji bi mi se smješio u krevetiću, nepogriješivo me poznajući. Do sljedeće subote u životu su me držali njegov puderasti miris u nozdrvama i otisak njegovih majušnih usana na vratu. Agonija je trajala nekoliko mjeseci, a onda je glas srca i razuma tu ptičicu vratio u krilo. U svakom slučaju, nijednog trenutka nije dolazilo u obzir odricanje od sina. To su veoma tužni i bolni trenucima o kojima mi je teško da govorim. Kraj te drame ipak je bio sretan. U posljednjem činu ja sam odrasla po hitnom postupku, moji roditelji su isto tako postali baka i deka, a sestre Dobrila i Milina tetke. Igor je bio zajedničko ljubimče, i dijete, i unuče, i sestrić, i sve to zajedno – otkriva pjevačica, koja je, uprkos ranom materinstvu, obasipala svog mališana ogromnom ljubavlju.
Izvor: Kurir.rs.