Alen Islamović se nakon koncerta „Bijelog dugmeta“ na Bjelašnici prisjetio zadnje turneje ovog benda. Pjevač otkriva i da će tokom godine ponovo postati djed, te pričao o svojoj farmi lješnjaka u Bihaću.
Kakvi su utisci nakon koncerta na Bjelašnici?
-Mene su bombardovale emocije. Na Bjelašnici sam naučio skijati 1984. godine, poslije Olimpijade. Tu sam svirao sa „Divljim jagodama“, u klubu tih godina. Period 1987-1988.godine „Dugme“ je tu pripremalo posljednju turneju. U postavi Ipe Ivandić, Laza Ristovski, Zoran Redžić, Goran Bregović i ja. Na žalost, dva iskrena prijatelja Ipe i Lazo nisu više sa nama, ali u mom srcu su urezani kako veliki prijatelji, muzičari koji su ostavili neizbrisiv trag. Onda možete zamisliti kako sam se ja osjećao. Da nije bilo Olimpijade možda ni danas ne bi volio snijeg i skijanje. Hvala sarajevskoj Olimpijadi koja me je uvukla u tu čaroliju.
Da li su vam draži novogodišnji koncerti ili doček Nove godine u kući?
-Poziv je takav. Ako se dobije ponuda da se svira Nova godina, onda to ne odbijam jer mi je to ipak posao od kojeg živim. Ako se desi da nema svirke, ljubitelj sam bihaćke zime, tople kuće, kamina, roštiljanja i okupljanja prijatelja. Volim ugostiti prijatelje u svom rodnom gradu. Mnogi Slovenici, Hrvati, Srbijanci su se zaljubili u Bihać.
Kako publika reagira na nove aranžamane pjesama “Bijelog dugmeta”?
-„Bijelo dugme“ je uvijek sebi moglo priuštiti cirkus i uvijek je neki cirkus bio oko te grupe. Ako nema cirkusa to nije „Bijelo dugme“. Ono što priča Đuro, kako je Brega birao pjevače je donekle i pogođeno, ali i to ko napravi dobar cirkus je isto tako vezano za „Dugme“. Zvuk novih aranžmana se izgleda publici sviđa. Pjesme pozivaju na igru, balade se sviraju jednostavno, čak samo na gitari. Uglavnom, ljudi se dobro zabavljaju, a i mi sa njima.
Koliko su trubači doprinijeli jednoj sasvim novoj energiji na sceni?
-Možda ih po meni ima malo previše, ali to je današnja furka i štos. Šta će Goranu novo pasti na pamet, vidjet ćemo. Tu smo. Uglavnom, trube dobro krše i lome u nekim pjesma, i to je opija i nosi.
Radite nove pjesme. Možemo li uskoro očekivati novi album?
-Kao „Bijelo dugme“ ne, ali ja pripremam novi album za 2019. godinu i okupljam autore po regionu.
Kako se pisalo ovih dana, neki od saradnika su Geronimo, Bajaga, Kiki Lesendrić. Hoće li to biti pravi rok zvuk?
-Vidjet ćemo. Skupit ćemo sve na jednu hrpu i odlučiti u kojem ćemo pravcu ići. Ja navijam za bendovsku svirku, a i takvi su autori oko mene koje rade bendovski. Ako i Zele Lipovača bude imao nešto na umu, zašto da ne? Dobre smo mi pjesme pisali u „Jagodama“, on i ja. „Šejla“ „Motori“, „Morrison“, „Šampioni“ i tako dalje.
Dueti sa Indirom Radić i Milicom Pavlović su prošli odlično i publika ih je dobro prihvatila. Imate li namjeru opet otići u folk vode?
-Te dvije dame su me navukle na taj pop folk koji s mojim glasom dobro zvuči. Mislim da ću malo ići i u tom pravcu, ali ne cijeli album. Možda par pjesama.
Koliko vam vremena oduzima posao sa lješnjacima, koji ste pokrenuli u Bihaću?
-To je moje slobodno vrijeme između vikenda. Moja farma, koju sređujemo i vodimo brat moje supruga i ja na površini od 25.000 metara kvadratnih. Rad na plantaži kreće od marta, aprila pa do septembra ili oktobra. U sedam dana dovoljna su dva da održavaš plantažu, zaljevaš, štitiš od parazita, prskanje, prehranjivanje preko korijena, lista i tako dalje. Tu ljubav prema zemlji i poljoprivredi mi je usadio otac koji je to volio. Bihaćko polje je najpogodnije za lješnjak u našoj zemlji, jer im pijeska i sedre u sebi, odličnu nadmorsku visinu. Moje su sorte najtraženije na svjetskom tržištu za tvornice čokolada, za preradu lkera i za pravljenje ulja. Radit ću na tome da brendiram svoje plodove pod nazivom „Lješnjak s Une“, a to će početi za par godina. Kad odem u penziju moja farma će biti kapaciteta između 10-15 tona lješnjaka. Za mene se zanimaju prerađivači lješnjaka iz Švicarske, Austrije i tvornica čokolade Ferrero Rocher. Mi održavamo farmu propisanim pesticidima Evropske Unije. Da probate moj plod ne bi vjerovali, kao da ste uzeli kašičicu Nutelle. Poslao sam u Švicarsku na analizu šaku lješnjaka i nisu mogli vjerovati da tako nešto postoji na Balkanu i da se uzgaja. Možda neko misli da je nešto moram. Ja stvarno ne moram ništa. Ja sam sretan djed koji očekuje još unučića tokom godine. Želim imati velliku porodicu, jer smo moja supruga Marjana i ja iz velikih porodica.
Koliko imate vremena za predah i odmor?
-Imam dovoljno zato što ja sam sebi krojim odmor. Nisam ovisan o nekim agencijama, ugovorima. Moj najvažniji ugovor života je moja porodica i moj mir. Kad bi oni rekli da ovo prestanem raditi, budite sigurni da bih sutra prestao. Osim muzike ima tako lijepih stvari za raditi samo što ljudi ne vide te druge stvari. Bavio sam se ugostiteljstvom, i to mi je išlo. Bavio sam se trgovinom i tu sam se snalazio. Razumijem se u posao sa nekretninama, pa ih imam dovoljno na moru, u Zagrebu, i Bihaću. Sutra mogu biti i sportski menadžer, jer sam u Bihaću stvorio jako dobar teniski klub „Una-Gem“. Kad sam pokrenuo taj klub prije deset godina u Bihaću je bilo desetine tenisera, a danas je Bihać pun reketa, preko 1500 tenisera.