Oni koji pamte i prate duže zbivanja na estradi sjetit će se žene lijepe vanjštine, očaravajućeg osmijeha i istaknutog muzičkog talenta Jasne Kočijašević. Pjevačice koja je u svom 50-godišnjem opusu snimila brojne singlove, nekoliko albuma a najveći broj arhivskih snimaka koje je objedinila na kompilacijama. Naravno u pitanju su njenje najdraže i najljepše pjesme kojim je okitila svoju karijeru. Svojim toplim i sugestivnim vokalom nije mešetarila po muzičkim stilovima. Uživala je u izvornoj pjesmi bivših prostora i to snimala. Komponovane pjesme joj je vrijeme nametnulo.
Jasna Kočijašević rođena je u Skoplju 1951. godine gdje je živjela kratko, kao i u Sarajevu. Potom je njena porodica odselila u Novu Pazovu gdje završava osnovno školovanje i gimnaziju. Njen otac je bio vojno lice pa su se zato i često selili. Još u gimnaziji Jasna je počela da pjeva po igrankama popularne šlagere. Sa Miodragom Todorovićem Krnjevcem snimila je i singl „Po selu se šapuće“. A onda kao zamjena Vasiliji Radojčić ‘69. igrom slučaja upadne u kombinaciju za Ilidžanski festival. Sa pjesmom „Malo cik, malo cak“ nosi pobjedu stručnog žirija. U oštroj konkurenciji i ‘70. ulazi u finale sa pjesmom „Sudimo, sudimo“.
Iste godine pojavljuje se i na Beogradskom proljeću sa pjesmom „Pusti me da živim“. Za izdavačku kuću „Diskos“ je snimala, kao i Dragoslav Mihajlović Kanarinac, popularni pjevač i autor tog doba sa kojim je nerijetko nastupala. Između njih dvoje u početku se rodila inat simpatija a onda je sve preraslo u istinsku ljubav koju su krunisali ‘71. i brakom. Putovali su, održavali brojne zajedničke nastupe, u međuvremenu postala majka dva sina a sada je već baka unuke i unuka. U svojoj karijeri Jasna je željela da ostavi pozitivan i kvalitetan trag a sve sa žanrom koji joj je prirastao srcu. Naravno riječ je o izvornoj tradicionalnoj pjesmi jugoslovenskog podneblja.
Sevdalinku mnogo voli pa i sama se nerijetko oduševljeva vlastitim izvedbama poput snimka na pjesmu „Cvati ružo moja“ koju posebno izdvaja a ništa lošije nije otpjevala i pjesme „Stade se cvijeće rosom kititi“, „Otvori mi belo lenče“, „U đul bašči“, „Oj, livado, oj, zelena“, „Kraj tanana šadrvana“ za koju pjesmu kaže da je nije tačno otpjevala jer nije htjela da odbaci verziju koju je naučila od majke. Žao joj je samo što dvije riječi nije otpjevala nego je otpevala. Jasna je nerijetko snimala i starogradske pjesme. Jednostavno ona se pronašla i fokusirala u tom stilu u kojem može da da svu svoju emociju i ljubav prema pjesmi.
Ne postoji emisija posvećena izvornoj pjesmi a da se u njoj ne pojavi Jasna. Svaku ponudu za novokomponovanim zvukom je odbila. Na prvom beogradskom koncertu sevdaha u poratnom periodu nastupila je uz Mujkanovića, Zehru, Nedžada…Obilježila je i pola decenije umjetničkog muzičkog rada zajedno sa svojim suprugom na koncertu na kojem su im gosti bili Merima, Lepa, Radiša… Sa suprugom održava tradicionalnu manifestaciju „Janijada“ (jelo od ovčetine i povrća) u selu koji broji stotinjak stanovnika a za tu prigodu dođe na hiljade ljudi.
Prave vrijednosti narodne muzike i dalje njeguje. Uskoro bi trebala snimiti neke pjesme sa sinom koji je vrhunski pijanista ali i aranžer jer želi da i dalje bude prisutna u muzici koja joj vraća ljubav prema životu jer bolne i teške događaje ne želi ni pominjati a bilo ih je. Uprkos svemu ona ponosno nosi svoje godine i svaku boru, kako voli kazati, jer svaki dan je divan šta god da donosi jer to je Božija volja.
Na Ilidžanski festival Jasna je pozvana umjesto Vasilije Radojčić koja je tada doživjela saobraćajni udes. A pjesma koju je pjevala i sa kojom je pobijedila bila je namjenjena Lepoj Lukić na koju se autor Pera Tanasijević naljutio i ponudio je njoj. Eto dobro kaže izreka „dok se nekom ne smrkne, drugom ne svane“.
Najteži i najbolniji trenutak u životu Jasne Kočijašević desio se 2006. godine kada je izgubila 34-godišnjeg sina. A sve se desilo nakon banalnog pada na leđa i neadekvatne dijagnoze ljekara. Vijest o toj nesreći Jasna je dobila u Australiji gdje je gostovala. A sva tragedija se odigrala u mjesec dana. No, na sreću Jasna ima i drugog sina Miloša Mihajlovića koji je čuveni aranžer i muzičar s kojim rade vrsna pjevačka imena poput Ane Bekute, Lukasa…Nije voljela bakšiš, niti išta znala o tim momentima tako da je na jednom nastupu sa Kodićem dobila bakšiš i stajala u mjestu i pjevala dok joj Mirko nije prišao i šapnuo na uho „što si pustila korijen pored tog stola, miči se“ a jednom je čak vratila bakšiš od 500 maraka rekavši da ona ne pjeva za bakšiš dok bubnjar Selver Bašić rekao „uzmi to, mi primamo“.
Puno je suze prolila kada je nakon majčine smrti pročitala pismo koje joj je poslao njen otac nakon što su se upoznali na igranci u Rajlovcu. Toliko komplimenata, tolio prelijepih rečenica u životu, pa čak ni na filmu nisam čula. Jedna me se posebno dojmila gdje je napisao da ga od prvog pogleda proganjaju prelijepe, zelene oči ljepotice Džemile. Ali kako će Šahinagićka otići za vlaha u Srem? A moja majka je to učinila.