Zvonko Bogdan je legenda dinamične tamburaške muzike kojom je okitio istinu vezanu za jedno vrijeme, ljude i događaje. Pjesme njegovog života koje liče na roman. A otpjevao je sa sjetnim stihovima uz zvuke tamburice, slikovito i emotivno. U višedecenijskoj karijeri oživio prošlost i tu treću dimenziju kroz pjesmu. Ko zna da li će iko više sa toliko ljubavi, talenta i znanja prići toj lijepoj „Panonskoj šansoni“ kao on.
Zvonko Bogdan je rođen 1942. godine u Somboru. Rastao je uz dedu koji je još 1914. dobio ponudu za snimanje takvih pjesama u Americi. Dedu je omeo Prvi svjetski rat pa je svojim umijećem, svom unuku prenio te romantične emocije uz zvuke tamburice. Zvonko je počeo pjevati i učiti. Nakon srednjeg obrazovanja upisao je glumu koja ga je takođe zanimala, ali muzika ga je opsjedala pa je sa 19 godina otišao u Beograd. Radio je sa slijepim pijanistom Balukom a nešto kasnije počeo raditi sa Janikom Balažom i vrhunskim simbalistom Tonijem Jordakijem i Georgijem Zanfirom uz tamburaški orkestar Novog Sada.
Originalne pjesme sa slikama radosti, sentimentalnog življenja i običaja potekli su na snimcima, nosačima zvuka. Počev od ‘68 sa pjesmom „Svake noći tebi pevam“ pa preko „Ej, salaši na severu Bačke“, „Fijaker stari“, „Evo banke cigane moj“, „Ko te ima taj te nema“, „Kad sam bio mlađan lovac ja“, „U tem Somboru“ pa tako unedogled. A sve vrijeme volio intimne prostore za nastupe. Čak osam godina pjevao u hotelu „Union“ trudeći se da i u kafani sve zvuči profesionalno, da uživa i on i publika, a uvijek uz pratnju sjajnih muzičara.
Taj period Zvonko navodi kao najsvjetliju tačku svoje karijere. Nagrađivan je brojnim priznanjima a ipak ističe dva Porina, titulu počasnog građanina Subotice, titulu doživotnog počasnog predsjednika svjetske tamburaške federacije. A sve za očuvanje muzičke baštine jer on predstavlja doajena starogradske, rumunske, mađarske, slovačke, srpske i klasične muzike.
Voli slikarstvo i pjesništvo. Slikao, izdavao knjige pjesama, volio jahati konje i nosio titulu najboljeg džokea u bivšoj državi. Kaže da voli miris ravnice, boemski život, ljubav, žene i konje. A sve je to stacionirano u njegovom muzeju na Paliću kraj Subotice gdje se nalazi njegova vinarija sa najljepšim krovom u Evropi. U muzeju su izloženi instrumenti, notni zapisi, šeširi, fijakeri, frajle. I njegova vrhunska vina su nagrađivana svjetskim nagradama. Na njegovom salašu koji izgleda kao bajka je i dvorac, sve stilski urađeno do detalja.
Na velikoj sceni pojavljivao se u mnogim gradovima bivše Jugoslavije, sada i regiona ali kaže da i sada voli intimne prostore gdje vlada štimung, gdje u pogledu vidi doživljaj svakog posjetioca. Koncert otvorenog tipa je održao na vlastitoj pozornici svog imanja. Ugostio je društva iz svih krajeva ex. Ju i inostranstva. Solistički nastup prepun pozitivne energije ali i nostalgije za nekadašnjim običajima koje je pružio kroz pjesmu, hranu i vino. Sličan nastup imao je i za Osmi mart u Zagrebu, u Beogradu u Sava centru koje je odradio u dva sata nezaboravnog ambijenta. Dokazao da umjetnička vrijednost ne zastarjeva premda je izjavio da se plaši da njegov muzički izraz nema mogućnost. Za to treba predan rad i ljubav a sada vlada neki novi stil, bez emocija.
Zvonko Bogdan svojim šarmom, uvježbanim programom gdje prije izvedbe svake pjesme opiše i njenu istoriju. Sve to uradi sa vrhunskom koncentracijom i posvećenosti događaju. To traje a koliko će trajati ostaje na publici da procijeni.
Poznata i nagrađivana pjesma „Ne vredi plakati“ Zvonko je čuo ‘71. godine jednu strofu od šarmantnog čeliste i zabavljača Miloša. Ostavio je i napravio novu melodiju dodavši još jednu priču.
Bogdanova prva supruga bila je glumačka zvijezda 60-tih Gizela Vuković sa kojom se razišao a potom oženio Mirjanu sa kojom živi i danas. Ima kćerku Evelinu koja živi u Ohaju i Sigmunda koji živi u Brazilu. A Gizela je umrla 2015. godine u bijedi na dnu životne egzistencije ne želeći da čuje ime Bogdan.
Njegov opus je nekom nevidljivom sponom vezan za gušt uz vino. A on nikada nije pio vino, niti bilo koje drugo alkoholno piće. A to objašnjava jednom rečenicom da je njegov otac popio dovoljno i za njega i za sebe.
Na svom imanju postavio je spomen biste urađene u bronzi. I to prirodne veličine, osam svojih tamburaša. Sa njima je obilježio jedno vrijeme: Janko, Bocan, Pišta, Stevo, Ivo, Josip, Pero i Janika Balaž. A sve statue načinio je vajar Franjo Mačković.