Branimir Johnny Štulić je ostavio ogroman i neizbrisiv trag u muzici ovih prostora. On je jedan od rijetkih koji su okupirali afinitete rok publike sa jednim novim načinom izraza u ovom žanru. Osnivač kultnog benda „Azra“, benda koji je nudio širu sliku od klasičnih numera tog doba. A i sam Štulić je drugačiji od „dijelova“ koji čine rokenrol milije.
Njegova poezija je, po mišljenju najoštrijih kritičara, svrstana u sami vrh. A opus mu broji više od 300 pjesama, 14 knjiga, svirki, kompozicija… On je, jednom rječju, multitalentovani umjetnik a uz sve to veliki i cijenjen čovjek. Od svojih djela dobivao je ogromne svote novca a nikada nije podlegao moći novca. Ostao je svoj uprkos mnogim kuloarskim i medijskim maštovitim nagađanjima. Neki ga nazivaju nepredvidivim, osornim i nepristupačnim likom. Dok drugi za njega kažu da je genijalac. I uistinu njegova eruptivna, neosporna kreativnost graniči sa genijalnošću.
Branimir Štulić rođen je u Skoplju 1953. godine iz kojeg je već sa pet godina, zbog opisa posla svog oca koji je bio vojno lice, preselio u Jastrebarsko nadomak Zagreba, da bi se vrlo brzo preselili u sam Zagreb. Tu je ‘60. maturirao sa odličnim uspjehom na radu „Pariška Komuna“. Ali, sa dovoljnom ocjenom iz hrvatskog. Akustičnu gitaru koju je dobio na posudbu od drugarice sviruckao je. Samouk, nepoznavajući note i notne zapise. Bio je više nego uporan sa danonoćnim vježbanjem.
Naprosto je ludio za sevdahom pa je tako i oforrmio „Balkan sevdah bend“ koji je muzicirao sve muzičke žanrove. Ipak je rok savladao njegove interese pa se priklonio novom valu rokenrola. Mijenja naziv grupe u „Azru“ i to u vrijeme „Dugmeta“. Osamdesete sa „Azrom“, nakon njegovog „izleta“ u Parni valjak sa Husom gdje je realiziran „Balkan“, dolazi na red ploča „Gracija“ i „Tople usne žene“ sa posebnim i drugačijim tekstualnim izrazom. Onda ‘81. singl „Lijepe žene prolaze kroz grad“, dupli album. Našla se tu i tematika o politici, ljubavi i obrade vlastite individualne paranoje. Sedam uzastopnih koncerata je utisnut na trostrukom albumu žive svirke koja nije frizirana, što znači da je „Ravno do dna“ autentičan snimak.
Johnny je posjedovao neku suludu energiju i na sceni i van nje. Azra je dobila nevjerovatnu popularnost i onda kada su „plovili“ visoko, jedinstveni na rok ljestvicama, on dobiva „klik“ da ide iz zemlje. To je činio u dva navrata, ‘84. napušta sve i odlazi u Holandiju a to je objasnio tako što je rekao da ide da radi jer sve do sada je bilo gubljenje vremena i traćenje ideja. Sve što je radio tokom četverogodišnjeg boravka van Balkana stopio je u trostruki album „It Ain't Like In The Movies At All“. Vratio se u bivšu državu sa basistom Stephfenom Kippom ali se već ‘91. godine ponovo vratio u Holandiju i od tada pa nadalje zazire od balkanskih prostora i ljudi u njemu. Radi svake godine po album, dupli, trodupli, singlove, piše knjige u kojima izbacuje svu svoju ličnu emociju i frustraciju. Nerijetko bi rekao da na svakom audio snimku je režiser i glumac. Za njega ne postoji loš žanr, jednostavno samo loša muzika. Iskreno žali što sad narodna muzika govori o porocima i po njemu to je veliki problem. Jer autori idu na emocije koje bi od čovjeka u kafani zaradili.
Štulić nikada nije kazao svoje mišljenje ni o jednom svog kolegi jer kaže da ga nema. Istina on teško komunicira sa okolinom, ali što je fakat poštuje svačiji rad. No, on ima svoj pravac i cilj. Na promocije se zgražava pa je tim povodom pitao da li je neko vidio Dostojevskog. Kažu nisu ali su ga čitali. Na te njegove čudne stavove mnogi su ostajali u šoku. Rijetko, ali ipak se oglasi da bi izgrdio nekog ko mu je poljuljao biortiam. Jednom je to bila „Croatia records“ koji ga svrstavaju među hrvatske pjevače a uskraćuju za izvođačka i autorska prava. Duguju mu mnogo.
Potom pop rok klub „Johnny“ iz Sarajeva koji su oblijepili enterijer njegovim fotosima na šta je on rekao da je to ružno i da ne voli eksplotaciju bilo koje vrste. Opsovao je i kazao da mrzi one koji zarađuju s tuđih leđa. Dejanu Cukiću je u lice spočitao to što mu je uzeo pjesmu bez pitanja, što ga je naljutilo pogotovo što je ružno obrađena, sa lošijom produkcijom i još lošije otpjevana. A onda poslije toga kazao da mu je čudno da se ljuti čovjek koji mu je unakazio pjesmu. E to je Branimir Johnny Štulić: direktan, otvoren za svoje idolopoklonike, heroj koji svaki poziv odbija a oni ostaju sa željom da će ga još jednom vidjeti na sceni. I čuti bar još koju njegovu životnu priču.
Jedne prilike Johnny je u prisustvu svojih kolega kazao, pred odlazak u Holandiju, da su mu predosadne gaže, svirke, putovanja, dopadanje, da je iza njega ogromna sultanova svita koja ga prati a on u bijelom ide okružen mnogobrojnom muzikom, tamburice, trube, tarabuci… a onda je to sve kažu Brega prekopirao. A potom kazao da je Brega po njemu amater, da nikada nije bio profesionalac i da ga treba spominjati da ga se ne bi zaboravilo jer je šteta što ga nema. Na komentare da je Brega uzeo Štulićevu ideju kazao je „nemam mišljenje o njemu, bar ne pozitivno, isto kao i o Čorbi“.
Šerbedžija je za Štulića mračni lažov jer je prisvojio njegovu pjesmu „Meni se dušo od tebe ne rastaje“ pa je kazao da taj Šerbedžija kazandžija je ubacio njegovu pjesmu u predstavu i još laže kako mu je prijatelj. Na ovu izjavu Šerbedžija je kazao da voli Štulićeve pjesme, da osjeća iskreno i lijepo prijateljstvo prema njemu. Žao mu je da on tako ne misli ali da će i dalje voljeti njegove pjesme jer one se jednostavno voljeti moraju.
Štulić je ‘91. u Sarajevu snimio album „Sevdah za Paolu Horvat“. Te godine je snimio i dokumentarac „Das ist Johnny“ u kojem je stojeći pored prozora hotela kazao da će sve uskoro gorjeti. On je bukvalno predosjećao apokalipsu.