Gostujući u emisiji “Glamur specijal”, nekada jedna od najpopularnijih folk pjevačica, govorila je o svojoj karijeri i životu, a neizbježan dio bile su njene lične tragedije zbog kojih je devedesetih godina morala da se povuče sa scene.
Milena Plavšić je srcem punim tuge, kroz jecaje, s gledaocima podijelila svoju najdublju bol, priču o gubitku njenih najmilijih.
– To je za mene veoma bolno i teško i ne znam da li uopšte da pričam o tome. Ali eto… Prvo je 1989. godine u saobraćajnoj nesreći poginuo moj sestrić, sin moje sestre. Potom je dvije godine kasnije moj rođeni brat isto tragično nastradao. Pregazio ga je kamion u ulici gdje je živio, takoreći ispred kuće. Dok je pomagao komšiji da istovari drva, kamion se vratio unazad i pregazio ga! Nisam stigla ni da se oporavim od tog šoka i bola, a već sljedeće godine, 1992, ubijen je njegov sin od 15 godina, i to na istom mjesto gdje je poginuo moj brat. Ubio ga ja školski drug. Na suđenju su zaključili da je to bila dječja igra i da niko nije kriv. Bratu dajem godišnjicu, a bratancu četrdesetodnevni pomen u isti dan. Tako se namjestilo – kroz suze je ispričala Milena.
Bile su to ratne godine. Posla za pjevače je bilo malo, pa je Plavšićeva morala da prihvata ponude za nastupe čak i u trenucima najveće tuge.
– Niko od mojih u to vrijeme nije imao posao. Kad mi je ubijen bratanac, morala sam da idem da pjevam da bih zaradila novac za spomenik. Tad mi je bilo najgore, zamislite kako sam se ja tada osjećala. Nastupala sam negdje u Hrvatskoj, namjerno sam birala vesele pjesme da ne bih zaplakala. Ali ne vrijedi, nisam izdržala. Slomila sam se kad sam pjevala moju pjesmu „Čašu mi tuge nalijte“, pa mi je jedna gospođa prišla i rekla da i ona plače uz tu pjesmu. Mislim se u sebi, e da je sreće da plačem zbog pjesme.
Tu nije bio kraj Mileninim nesrećama. Ubrzo poslije gubitka sestrića, bratanca i brata, umrli su i njeni roditelji.
– Oni su od tuge umrli. Otac je prestao da jede i preminuo je 1994, a majka dvije godine kasnije. Kad je ona umrla, bilo mi je najteže jer sam bila vezana za nju! Tad sam u sebi ponavlja pitanje ima li kraja mojim tragedijama, ne stignem da ožalim jedno kako treba, a već druga nesreća me stigne! Ali stalno sam ponavljala riječi „budi jaka, izdrži“! Tako sam i napisala stihove: „Svaku buru i oluju koju život sprema srce moje izdržaće, ja sam jaka žena.“ To je moja autobiografska pjesma – zaključila je Plavšićeva.