Na užarenoj stolici i u nezavidnom položaju Slavko Petrović je nakon Vlade Jagodića i lošeg starta tuzlanskog premijerligaša u septembru prošle godine, imenovan za šefa stručnog štaba Slobode’.
Prije Slobode, je trenirao sarajevski Željezničar i bijeljinski Radnik u Bosni i Hercegovini, dok je veći dio fudbalske karijere proveo u Njemačkoj u tamošnjim klubovima.
Slavko Petrović je čovjek koji 24 sata dnevno živi fudbal i za fudbal, veliki perfekcionista i trener koji je sa Željezničarom i Radnikom postigao veliki uspjeh. Hoće li tako biti sa Slobodom, vrijeme će pokazati.
Sa Petrovićem smo razgovarali, o čemu drugom, nego o fudbalu, njegovim počecima, životu u Njemačkoj, situaciji u Premijer ligi BiH, ali i disciplini u sportu, slobodnom vremenu, koje je opet usmjereno mislima na najvažniju sporednu stvar na svijetu, bar kada su muškarci u pitanju.
Jeste li još u djetinjstvu počeli pratiti fudbal, kako se rodila ljubav prema ovom sportu?
-Kao i svako dijete i ja sam u djetinjstvu skupljao sličice od omiljenih igrača, koji su igrali za klubove koji su tada bili aktuelni. Pravio sam i albume i sanjao sam da jednog dana i ja postanem fudbaler. U mojoj porodici se ni sa očeve ni sa majčine strane nikada niko nije bavio fudbalom, niti bilo kakvim sportom. Za cijelu porodicu je bilo iznenađenje kad sma se ja počeo baviti sportom i kada sam počeo postizati rezultate. Rodila se ljubav prema fudbalu jednostavno i ja sam počeo svoju karijeru.
Vaši fudbalski počeci se vežu za…?
-Kao dječak sam počeo trenirati fudbal u Beogradu u FK Bežanija. No, nisam se tu dugo zadržao, prešao sam u Crvenu zvezdu 1974. godine, gdje sam ostao do 1979. kada sam otišao put Njemačke.
Koliko Vam je značilo igrati u Crvenoj zvezdi?
-To je bilo ispunjenje mog sna. Navijač Crvene zvezde sam bio od malena, kao i većina članova moje porodice i onog momenta kada sam dobio poziv da dođem na prvi probni trening, bio sam presretan. Do tog momenta neke igrače sam viđao samo na televiziji i slušao o njima i onda se desio trenutak da sam mogao da ih vidim uživo. Startovao sam u omladinskim selekcijama, ali u to vrijeme smo trenirali sa seniorima i mogao sam da vidim legende kluba, kao što je recimo Džajić.
Imali ste tada uzore?
-Bilo je uzora. Ognjen Petrović je tada bio reprezentativac bivše Jugoslavije, no bilo je još nekoliko izvrsnih golmana, Boško Kajganić na primjer.
Na kojoj poziciji ste igrali?
-Ja sam inače igrao napadača, i slučajnošću se desilo da se golman povrijedio na treningu a ja sam bio najviši u pionirima i trener me onda poslao na gol. Svijet mi se srušio tada, to je bilo jako tužno za mene u tom momentu, ali kasnije se uspostavilo da je to bila jako dobra odluka.
Vratimo se sada odlasku u Njemačku. Branili ste tada u elitnim klubovima…?
-Na probni trening u Fortunu Dizeldorf sam došao 1979. godine u novembru, zadovoljio njihove kriterije i ostao tu narednu godinu dana. Kasnije prelazim u Esen’, pa onda u Worms gdje je također bilo naših ljudi i tako dalje. Tako je bilo sve do 1990. kada sam i završio igračku karijeru.
Sjećate li se šta ste kupili od prve plate i kada je to bilo?
-To je bilo, ja mislim u januaru 1980. godine, naravno da se sjećam. Odmah sam kupio auto koje je u tom momentu bilo jako aktuelno. Bio je to jedan ”ford sport” dvosjed. U tom momentu je to bilo jako lijepo auto.
Nakon završetka igračke karijere 1990. godine, otvorili ste restoran u Njemačkoj, no ubrzo ste uvidjeli da fudbal nedostaje?
-Nisam imao tu namjeru, jer sam samo par dana nakon završetka igračke karijere kupio jedan veliki restoran u Njemačkoj. Bio sam sportista koji je završio školu, a nije radio, imao sam auto i znao sam da igram fudbal. Malo sam razmišljao u tom momentu šta da uradim i opredijelio sam se za gastronomiju. No, poslije par mjeseci se vidjelo da sport nedostaje. Onda sam počeo da se školujem za trenera i u Njemačkoj stekao sve potrebne licence i startao sa trenerskom karijerom.
Gdje ste počeli raditi kao trener, prije nego ste došli u BiH?
-Nakon pro licence, startao sam kao pomoćni trener u Bundes ligi i krenuo sa stvaranjem karijere kao šef stručnog štaba u tamošnjim klubovima. Radio sam i u Mađarskoj, Azerbejdžanu, Srbiji, radio sam i za Fudbalski savez Australije, nakon čega dolazim u Bosnu, prvo u Radnik, Željezničar i sada u Slobodu.
Velike uspjehe ste postigli i u Bijeljini i u Sarajevu…
-Da, sa Radnikom sam osvojio Kup i to baš u utakmici protiv Slobode, a Sloboda je u tom momentu bila najjača ekipa u državi i važila za velikog favorita. Osvajanje Kupa je za sve bilo veliko iznenađenje, ali mislim da je to bilo sasvim zasluženo. Onda, izgubljena titula u Željezničaru u zadnja dva kola gdje je jedan bod prevagnuo. Željezničar je bio u nezavidnoj situaciji kada sam došao, na desetom mjestu. U eri moga rada bili smo prvi, ali jedan bod je nedostajao da se osvoji šampionska titula.
Koliko je teško biti trener?
-Jako teško u bilo kojoj državi. U sređenijim državama je lakše raditi, ali u Bosni su veliki problemi u pogledu infrastrukture. Vidi se da se strahovito puno trenera non–stop mijenja. Evo, ako pogledam pretprošlu sezonu, 37 trenera je vodilo 12 klubova. To je zaista previše. Igrač mora da se navikne na trenera, trener na igrača. Sve što je kratkotrajno ne vodi ničemu. Ako nema kontinuiteta u trenerskom i igračkom radu, jako teško je doći do većiih pomaka.
Šta je bio presudni momenat u pregovorima u septembru prošle godine da prihvatite Slobodu, koja u tim momentima nije bila baš u lijepoj situaciji?
-Dobro ste rekli, bila je to jako teška situacija. Ja sam znao šta me čeka. Ekipa je sa nerealnim ambicijama ušla u prvenstvo. Ambicije su tada u Slobodi bile prevelike, sve se ranije moralo pripremati. Zatekao sam ekipu koja je bila nesigurna, igrače bez samopouzdanja. Došao sam u ekipu koja ima imidž, ima ime a nema rezultata. Bio sam ubijeđen da ćemo napraviti veću bodovnu razliku do zimske pauze, iako je jedan bod dijelio ekipu od ispadanja prije nego sam ja došao. Uspjelo nam je za sada djelimično, odmakli smo se od dna tabele, ali žalim za par bodova koje smo propustili. Ali sada su neki igrači dobili novu ulogu u ekipi, neki su napredovali, usmjerili smo se i na omladinski pogon, na igrače na koje smo ponosni. Kup nam je također velika šansa da spasimo sezonu, došli smo do polufinala, ali prioritet nam je ostanak u Premijer ligi.
Mogao sam primijetiti da ne potcjenjujete niti jednog protivnika…
-Vidite, ja nisam ni kao igrač volio da gubim utakmice. Sve to pokušavam usaditi u moje igrače. Igrač koji nema ambiciju preći svaku ”igricu” na treningu on nije pobjednik, to je čovjek koji je sportista, ali je u neku ruku i gubitnik. Poštujem sve protivnike i nijednog nikad neću potcijeniti. Odvajaju će četiri ekipe u vrhu, a ostali ih prate. Svaki protivnik se mora poštovati, ni od jedne ekipe ne treba imati strah, ali u svaku utakmicu se treba ulaziti sa pozitivnim razmišljanjem i ciljem da se pobijedi. Takvo razmišljanje prenosim i svojim igračima.
Je li biti trener filozofija života? Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
-Ja dolazim ujutro u 7:15 sati na stadion, čak i ako nemam prijepodnevni trening tog dana, čak i ako mi je slobodan dan. To je moje radno mjesto. Tu može svako da me zatekne i da me nađe. Ja sam trener koji 24 sata živi fudbal. I kada odem kući, posao nosim sa sobom. Biti trener zahtijeva jako puno sati rada, jer prošla su vremena kada je trener dolazio petnaest minuta pred trening i napuštao trening petnaest minuta prije kraja. To je kompleksan rad koji je normalan na Zapadu. Navikao sam tako raditi i drugačije ne mogu.
Jeste li strogi prema igračima?
-Bez discipline nema uspjeha ni u jednom sportu. Igrač mora da zna šta može i šta ne može, da li je to za vrijeme treninga ili u privatnom životu. Igrač koji je u Slobodi sada, on ne može ostajati na javnim mjestima i u diskotekama recimo do kasno u noć. Borba za opstanak i noćni izlasci, to se ne poklapa. Dva igrača su radi toga ”masne” kazne platili. Bez discipline igrač ne može iz sebe izvući sto posto, a zadatak trenera je da iz svakog igrača izvuče tih sto posto.
Koja sredina u kojoj ste radili Vam je posebno draga?
-Svaka sredina je draga, neka radi uspjeha koji je postignut, neka iz razloga što se napravilo mnogo dobrih igrača, neka iz dobrog odnosa uprave i sportskih direktora prema meni. Iz svake sredine nosim lijepe uspomene.
Stiče se utisak da slobodno vrijeme za Vas ne postoji, koliko porodica trpi zbog toga?
-Ima dana kada nemam kako treba vremena ni da ručam. Moje slobodno vrijeme je zapravo za ručkom ili večerom, tu se malo opustim, jer dolaskom kući ponovo počinjem da radim, Spavam četiri do pet sati, ako doguram do šest to je fenomenalno. Jako malo slobodnog vremena imam. Čak i kada mi supruga dođe u Tuzlu, isti je raspored, ona je toga svjesna i prihvata to i nema tu nikakvih trzavica.
Razgovarao S. SOJKIĆ