Poznavaoci narodne muzike pamte i sjećaju se imena Velibor Bora Spužić Kvaka. Nekada velike zvijezde ex. Jugoslavije, vrhunskog interpretatora specifičnog, ali upečatljivog vokala. Koliko je samo iza njega ostalo hitova, tužnih pjesama kojih je donosio iz duše.
Milionski tiraži
Svojom pjesmom doticao je najdublje ponore i teške sudbine ljudskih života. Pjesme koje su dostizale milionske tiraže. Bora je rođen na Kosovu 1934. godine. Krajem rata ‘45 je kao 11-godišnjak u igri pao s drveta i povrijedio kuk. Pisalo se kako se liječio, no on sam nam je jedne prilike rekao da se i nije baš puno obraćalo pažnje na tu njegovu povredu. Stoga i ne čudi da mu je lijeva noga ostala doživotno kraća.
Sa svojom porodicom se selio u Zemun, pa onda u Požarevac gdje je i započeo bavljenje muzikom u KUD-u „Abrašević“. Prvi ozbiljniji angažman dobio je u kafani „Dunav“ u Velikom Gradištu ‘53. godine. Dugo je pjevao po kafanama, a onda ga je 1968. čuo Budimir Buca Jovanović, jedan od najpoznatijih autora tog doba. Za njega je „skrojio po mjeri“ prvu ploču sa četiri pjesme „Na rastanku“, „Oj Dunave plavi“, „Dođi ublaži bol srca mog“ i „Kad dođe dan“. Četiri pjesme, četiri hita. Zlatno Jugotonovo izdanje.
Uslijedili su „Ilidžanski festival“ i prvo mjesto. LP „Pođimo u krčmu staru“ 1971. godine i poziv Rada Mumina, direktora beogradske Estrade koji mu pravi prvi solistički koncert u Domu sindikata. Njegova karijera je vrtoglavo išla uzlaznom putanjom. Postao je neopisivo popularan a pjesme tražene. „Ako draga sretneš majku moju“, „Gubim te“, „Zašto majko nisi vječna“, „Najteže je druže moj“, „Krao sam ljubav tvoju“, „Kaži sinu da i ja postojim“, „Ljepotica i sirotan“, „Najljepša uspomena“, „Tajna“…
Dolazile zajedničke turneje, festivali, nastupi uopšte. Zarađivao mnogo, ali toliko i trošio. Volio kafane, vašare, ćeif i žene. Želio da bude zadovoljan i on i srodne duše kojima je pjevao. Često je gostovao u Sarajevu, u svim poznatim kafanama „Berolina“, „Jekovac“, „Robna kuća“… Kazivao je da mu je u Sarajevu lijepo i da tamo ima mnogo svojih drugara. Nije se odricao svog zadovoljstva nikada. A to nije ni krio. Kazivao bi kroz šalu da ima dva fakulteta, Psihologiju i Muzičku akademiju. Prvi za oči i dušu a drugi u svom glasu.
A istinu je kazivao vječiti romantičar, legenda kafanskog štimunga. To kako je on pjevao emotivno to nije naprosto moguće naučiti. No, jedno je, nažalost, kasno naučio. Da mu je život dokazao istinu uzrečice „imati pa nemati“.
Ogromna slava
Moždani udar dobio je nenadano 1996. godine, potom infarkt od dijabetesa. Život u skromnoj kućici, bez luksuza, bez ušteđevine za liječenje. Preminuo je u 67. godini života. Pored ogromne slave i tog Božijeg dara skončao je ovozemaljski život na rubu egzistencije. Na posljednji počinak osim kolega i poznanika uz zvuke violine sa pjesmom „Na put se spremam“ ispratio ga je i ciganin Mika.
Zorica Brunclik je bila inicijator humanitarnih koncerata za pomoć Kvaki. Ona i Kemiš su sve na sebe preuzimali oko organizacije. Pomagala mu u objavljivanju kompilacija njegovih hitova a kaže kako i ne bi kada je nju Kvaka uveo u estradu. Obukao je, kaže, od glave do pete. Odveo u Beograd i zaposlio u hotel „Avalu“. Pjevala je uz orkestar „Braće Karić“ koji su je pazili kao dijete. Dobrotu njegovu, priča Zorica, nikada ne može zaboraviti jer on ju je spasio siromaštva.
SUPRUGA RANKA I KĆERKA SVETLANA NA SUDU
Bora je sa svojom četvrtom ženom Rankom, Sarajkom koju je upoznao na „Jekovcu“ proveo 18 godina života. Ona je ta koja je dijelila zlo njegove bolesti. A nedugo nakon njegove smrti Kvakina kćerka iz prvog braka Svetlana ju je izbacila iz kuće i dugo su se „vodali“ po sudovima.
Ostala joj je penzija od 12.800 dinara, što nije bilo dovoljno za život. Ono što ju je najviše boljelo je da nakon smrti njenog dobrog i pažljivog Bore, Udruženje muzičara nije poslalo ni telegram saučešča, niti su mu organizovali komemoraciju.
HANKA GA VODALA NA TERAPIJU
Kada se našla u Požarevcu 2001. godine i saznala za Borinu bolest, Hanka Paldum ga je odmah posjetila. Bio je to dirljiv susret dva dobra poznanika i kolega. Obećala mu je da će doći po njega i dovesti njega i Ranku u Sarajevo. To je i učinila, odvozila ga i vraćala dva puta dnevno na terapiju kod doktorice Jasminke Mujković-Hrustanović. Vratila ga je nakon prvog tretmana, vidno oporavljenog.
Dva dana pred njeni ponovni dolazak po Boru saznala je da je sa hodalicom pao u dvorištu i slomio desnu nogu, nakon čega je nedugo zatim i preminuo. Hanka je bila ta koja je prikupljala i pomoć za Kvaku od njegovih kolega koji su ga voljeli i pomagali kako je ko mogao