Željko Bebek pobrao je sjajne komenatre za svoj album „Ono nešto naše“, a u njegovu vitrinu stigla su i dva „Porina“. Prvi je za album godine u kategoriji zabavne muzike, te za vokalnu saradnju sa Oliverom Dragojevićem nagrađena je pjesma „Ako voliš ovu ženu“.
Debi u Osijeku
Nikad jači i bolji, iako je prešao sedmadesetu, koncerte pjeva punom snagom. Supruga Ružica i sin Zvonimir su velika podrška, a pjevač nam govori o aktuelnostima ali i o početku kairjere i prvim svirakam i Goranu Bregoviću.
Kako ste birali gradove Zagreb, Split i Osijek i zašto su prvi koncerti u ta tri grada?
-U Zagrebu živim, u Splitu provedem cijelo ljeto, a u Osijeku sam prvi put stao na scenu 1974. godine sa „Bijelim dugmetom“, i to je bio moj pvi profesionalni koncert izvan Sarajeva. Turneja ide dalje, a naredni datum je 21. aprila u Beogradu.
Više od 40 godina karijere je iza vas. Da li je bilo teško odabrati pjesme?
-Imao sam dosta pjesama u karijeri, pa sam pravio izbor najljepših. Kao gošća je bila Franka Batelić, a otpjevali smo „Jabuke i vino“ koju nikada uživo nisam pjevao. Moj sin Zvonimir je tu i on će me pratiti na nastupima. Ono što me je obradovalo je da je moj sin napokon uzeo gitaru u ruke. Bio je fudbaler, ozbijno se bavio time. Nije htio da udari žicu na gitari, a kamoli da svira. Skijao je, i jedan dan je rekao „ja to ne mogu“, tako da se danas školuje za gitaristu i učenik je Rok Gimnazije u Zagrebu. Jako dobro svira, kako kažu kolege. Član benda je od prošle godine.
Kako se slažete sa ostatkom benda?
-Bend je osnova koncerta, i ja ih jako volim. Pridružila nam se i puhačka sekcija i bilo nas je 15 na sceni. Svi smo super i uštimani.
Kako je došlo do saradnje i dueta sa Oliverom Dragojevićem?
-Jedna od najdražih pjesma koju sam snimio je „Ako voliš ovu ženu“. Branimir Mihaljević i Neno Ninčević su predložili pjesmu i dopala mi se, a tek onda su mi rekli da će pjevati i Oliver. On je čovjek kojeg jako cijenim, jer nije napravio grešku. Dobili smo informaciju da se pjesma izvodi na vjenčanjima, a bračni parovi je biraju za prvi ples. Drago mi je da je tako. Žao mi je što Oliver ne može zbog bolesti doći da pjevamo zajedno na nekom od koncerata.
Vijest da Oliver Dragojević boluje od raka pluća je mnoge zatekla. Čujete li se sa njim i da li se oporavlja?
-On vodi tešku životnu bitku i svi mu želimo brz opravak. Ne smije putovati, to mu doktori ne preporučuju, ali on je veliki borac, tako da svi čekamo vijesti da je poptuno zdrav.
Pamtite li prve svirke i kada ste došli u kontakt s muzikom?
-U osnovnoj školi sam svirao mandolinu, pa onda usnu harmoniku.Prva moja grupa su bili „Kodeksi“, a Milić Vukašinović me je zarazio rokenrolom. Svirali smo u Dubrovniku, u baru hotela „Splendid“. Tu su bili stranci, a mi smo svirali rok i pop. Oduševili smo jednog meandžera iz Italije. Narednog dana smo otišli u Napulj u njegov klub da sviramo. To je bila 1969. godina i par mjeseci smo bili u Napulju. Kako se dešavaju sukobi u bendu, napustio nas je bubnjar. Došao je Milić Vukašinović i bio je sjajan bubnjar i pjevač. Pod njegovim uticajem smo svirali čvršći zvuk i potjerali su nas nakon drugog dana. Nismo znali za kompromis, nego smo insistirali da sviramo ono što mi želimo, i tu je nastalo rasulo. Tu su osim mene i Miće bili Zoran Redžić I Goran Bregović. To je bila okosnica „Bijelog dugmeta“, i tako je sve počelo.
Po čemu najviše pamtite te godine?
-Bili smo rok romantičari, vježbali smo od jutra do sutra. Nakon proba smo znali otići popiti viski, pivo, jer smo živjeli taj rokerski način života. Maštali smo o tome i bili odlučni da uspijemo. Bilo je djevojaka, zarađivali smo, bili fini momci, živjeli za muziku i od muzike. To su bile lude sedmadeste, ali mi smo to prepisali od svijeta i živjeli taj način života.
Kako danas gledate na taj dio karijere sa „Bijelim dugmetom“, i šta je bio razlog vašeg napuštanja benda?
-Problem koji sam imao s „Bijelim dugmetom“, zbog kojeg sam možda i najviše otišao, je to što u ono vrijeme iza željezne zavjese zapravo nismo mogli zaraditi puno. Dovelo je do toga da deset godina gradim karijeru u kojoj sam znao da, ako prestanem raditi, u jedanaestoj godini i recimo nestane benda – idem na ulicu i vjerovatno ću biti taksista.
U kakvim ste danas odnosima sa Goranom Bregovićem?
-Mi se bolje razumijemo ovako kad se pljujemo preko novinara (smijeh). Ovo je ružna riječ, ali htio sam samo reći, vjerovatno on ima neko ružno mišljenje o meni kao i što sam ja imao o njemu. Ali, jedan o drugome moramo priznati, ako smo imalo fer, to je da je svaki na svom putu, ipak, uspio u onome što je želio.
Imate li svoju omiljenu pjesmu na koncertu?
-Ne mogu izdvajati pjesme. Svaka pjesma ima neku svoju poruku. Ko prati moj rad zna da volim zapjevati balade, a čuli smo ih i na koncertima. Novi projekat je jedna nova slika Željka Bebeka. Radujem se da se mogu predstaviti.
Koliko vam je važna podrška supruge Ružice?
-Ništa bez Ružice. Ona je menadžerica, organizator, nalazi se na omotu CD-a. To je jedna porodična firma, da tako kažem. Jako je bitno da su Zvonimir i Ružica tu. „Ono nešto naše“ je porodični projekat.
Šta vas opušta?
-Ribolov i proizvodnja vina. Ovaj posao ostavlja mogućnosti da se s užitokom bavite onim što volite. Cijelo ljeto smo na moru. Lovimo ribu, a najveći ulov je tuna od 75 kilograma. Ljubitelj sam vina jer nije loše za zdravlje. Nabavimo najbolje grožđe i sebi napravimo svoje vino ali ga ne prodajemo. To je naš gušt.
Kako komentarište to da su „Bijelo dugme“ upoređivali sa „Bitlsima“ i „Rolingstonsima“?
-Volim tu paralelu sa Bitlsima i Stonsima. Mi smo odigrali ključnu ulogu na prostorima bivše Jugoslavije u stvaranju scene. Bili smo posebni. Imali smo svoju muziku, nismo prepisivali, a imali smo liberalan pogled na svijet. To smo pronijeli kroz bivšu zemlju i dali svima priliku da vide kako se to radi.