Džej Ramadanovski oduvijek je bio iskren i otvoren po pitanju njegovog života, karijere, a tako je bilo i kada smo ga nedavno sreli u njemačkom gradu Ofenbahu. Nije više u mladim godinama, pa se vidi i umor na njegovom licu ali ide dalje, nastupa i obraduje fanove gdje god da se pojavi.
Umoran sam
–Poslije trideset godina kada bi rekao da nema umora, bila bi to čista laž sa moje strane. I kada bi sjedio sve te godine umorio bi se, a ne radeći, putujući iz grada u grad, iz države u državu. Ima, ima umora i baš je nekako sve ovo postalo prenaporno. Nisam više ni ja u mladim godinama, turbulentan život učinio je svoje.
Da li se sjećate kada ste prvi honorar zaradili i šta ste sa tim novcem uradili?
–Pa, sad, ne znam na koji honorar misliš, na onaj kao šibicar, kao auto lakirer, pjevač…? A, vjerovatno misliš na estradu, pa bilo je to sa Rakom Đokićem 1987. godine, kada je on organizirao koncert na kojem sam pjevao. A, potrošio sam ga da napunim frižider u kući, jer je bio potpuno prazan. Da nahranim mnogobrojnu porodicu. Tada nisam smio više da kradem, pa je baš bilo dobro i neobično za mene otići u prodavnicu i novcem kupiti hranu.
Tokom svih godina Vaše karijere prošli ste dosta toga, bili na vrhu, na dnu, karijera prepuna nekih afera i lijepih stvari, lomili su Vas, ali nisu uspjeli. Kako ste se izborili sa svim tim?
–Ma, da bilo je svega i svašta tu. Kada bi se sada počeo sjećati mogao bih satima da nabrajam. Ali, jeste bilo nekih koji nisu željeli da postanem Džej, a nisam ni ja bio svjestan da ću da postanem to što sam postao, ali tako je sve ispalo. Ljubomore ima, zavisti ima, a kada ti ide najbolje onda mnogi pokušavaju da te unište. Ali, nisu imali potrebe da to rade, jer ja sam, sam sebi bio najveći neprijatelj i pravio greške. Ali, možda je i bolje tako, pa nisam ja mamut da stalno budem u vrhu. Bez obzira na sve, mene narod gotivi, a danas većim dijelom neki novi klinci.
Činjenica je da ste miljenik medija, novinara?
–Pazi, ja sam uvijek bio iskren i kažem ono što mislim. Prema nekoj mojoj procjeni ja sam 80 posto svog života prezentirao javnosti i novinari to pamte i cijene. Većinom je to istina, pa i to narod poštuje.
Koliko je tokom Vaše karijere bilo ljubavi, odnosno žena u Vašem životu?
–Pa, nije vala nešto mnogo. Neki misle da sam ja imao tih ljubavi svaki dan jednu novu, ali bilo ih je četiri ili pet. Tu ne računam moju zakonitu ženu koja mi je izrodila djecu, ona ima posebno mjesto u mom životu. Ali, sve te žene imale su dobar odnos prema meni, a ja sam bio džentlmen. Čujem kako su nekim kolegama neke žene podmećale djecu, a meni nisu. Mogle su samo dijete da mi stave u krilo i to je to. Ako bi se to i desilo, onda bi ga prihvatio, jer ako je moje, moje je.
Džej i starlete i polugole pjevačice?
–Ja na to gledam tako, da vrijeme čini svoje. Ne bi valjalo kada bi sve stajalo na istom mjestu, pa da danas pjevačice pjevaju zakopčane do grla, djevojke u pancirnim odijelima. Tu je nova, modernija generacija, koja hoće da ima šta i da vidi. Ne bi valjalo da se ništa ne mijenja, pa ne bi onda ljudi mijenjali frizure, garderobu….Ja sam pristalica i za mijenjanje muzike i izgleda, a svako ima pravo da bira. Meni se većina tih stvari ne sviđa, ali sve sa vremenom.
Da li Vi više volite da gledate polugolu pjevačicu koja ne zna da pjeva ili zakopčanu koja ima glas?
–Pa, po meni to više liči na dva različita posla. Recimo, vrtiš šibice, a ne uzmeš kuglicu, a da bi prevario frajera moraš da uzmeš kuglicu. One rade tako, da uzimaju lovu, a nisu prevarile nikoga. To je suština njihovog posla. Uhhh, baš sam ovo dobro rekao.
Radili ste kao šibicar na ulici, varali, uzimali novac, da li je bilo lako?
–Ja nisam nikog varao, samo se zabavljao lakomislene. To je ustvari umjetnost. Tu moraš da razmišljaš mozgom, pa kad vrtiš šibicu, pa moraš odmah da vidiš koliko ima ljudi oko tebe, da li postoji potencijalni frajer, da ga „uzmeš“. Ali, ja sam bio prvo čuvar, pa onda šibicar, nije to lak posao.
Kao Maradona
Da li ste bilo kada u karijeri imali nekih problema zbog toga što ste Rom?
–Čekaj da razmislim malo. Možda griješim, ali mislim da nisam. Možda je bilo na neki kvaran način, sa strane nekog drugog pjevača. Ali, svih ovih 30 godina karijere većina kolega me poštovala, mnogima sam i pomogao, ali nikad me niko nije mrzio, niti sam bilo kome nešto uradio. Ja nikad nisam pitao ko je šta, koje vjere, nacije. Nekad ne znam ni kako se ja zovem.
Da li postoji neko na estradi od kolega sa kojim ste u sukobu, ne govorite?
–Bio je samo jedan, a to je Halid Muslimović, ali to se sve završilo. Vratio mi je lovu koju mi je bio dužan, pa smo sad opet ok. Ja nisam nikad u životu pjevače ogovarao i uvijek sam bio korektan prema svima.
Džej Ramadanovski, alkohol i droga?
–Ma, za mene uvijek vežu za te dvije stvari. Bio sam alkoholičar i više nisam. Sad popijem onako dvije tri čašice rakije prije ili poslije nastupa. Što se tiče droge uvijek ju je bilo u mom okruženju, ali narkoman nikad nisam bio. Probao jesam, ali na neki fin način. Ali, nikad nisam probao neku jeftinu. Kako reče Maradona „koka“ nije droga već lijek, pa i ja tako mislim.
GORE MI JE BILO KAD JE UMRO MARININ SIN
Kako ste primili vijest da se razboljela žena koja Vas lansirala u svijet estrade, Marina Tucaković?
-Iskreno da ti kažem, ja sam se mnogo gore osjećao kada joj je umro sin. Marina, njen suprug Futa i ja smo cijeli život zajedno, prošli smo i dobro i zlo. Bilo je i smijeha i plača. Ja sam siguran da će ona sve to pregurati, jer Marina je jedna jako snažna osoba, a prije svega draga i mila. Ja se redovno čujem sa Futom i on me izvještava o njenom stanju.
ADIL MORA DA S IZVINI
Kakav je danas odnos između Vas i Vašeg zeta Adila Maksutovića?
–Ma, super, ne pozdravljamo se, ne komuniciramo, ne kontaktiramo. Oni dolaze kod mene, ja volim svoju kćerku, sa njom imam odličan odnos. Ali, on je mlađi i treba meni da priđe, da mi se izvini. To što je bilo, bilo je, ali zna se neki red. Adil je rođen kao pjevač, strašno dobar pjevač, koji može sve, ama baš sve da pjeva. On može da pjeva svaki stil muzike, pjesme. Adil je zaista po pitanju glasovnih mogućnosti jedinstven na estradi.