Kantautor Đorđe Balašević nas je upoznao sa kockarskom legendom, koja u njegovoj pjesmi živi tri i po decenije. Mnogo duže, uspomenu na svog djedu i pradjedu Petra Božanića (1895-1975), čije je kockarsko umijeće završilo u pjesmi, čuvaju njegovi nasljednici u Feketiću, gdje je i on do smrti živio.Boža Pub rođen je u Lici, u selu Tuževići, u opštini Brinje nedaleko od Gospića.Bio je kockar, boem, kavaljer, uvijek na strani slabijeg, sem kada nisu za istim kartaškim stolom. Čovjek velikog srca i široke ruke, koji je uvijek govorio da ne možeš dobiti ako ne daš.
– Volio je da uživa u životu. Dio te slasti, ali i tadašnjih običaja, bile su partije ajnca subotom među trgovcima. Volio je da izaziva kolo sreće i pobjeđuje ga.Bio je vatra od čovjeka, ali kad sjede za sto, bio je mrtav hladan. Nikada mu ruka nije zadrhtala, ni kada je na jednu kartu zalagao svoju kuću, ni kada je na drugu uzimao tuđu. Zbog toga takmaci nisu mogli da ga “pročitaju”Kada je trebalo da odluči da li da stane ili da vuče kartu, obrtao je kažiprste. Ako se spoje – ulagao je sve što je imao, kakve god da su bile karte. Ako se promaše – nema “masta”, stajao je i na 15. Znao je da šta karta uzme, karta i vrati, često je donosio toliko novca da je onome ko ga je slagao dosezao do brade. Ni tada nije stajao, već nastavljao da rizikuje. Zato ga pamte kao nekoga ko nije kartao da bi se obogatio, već je uživao u toj vještini – dalje će unuka pokazujući djedovu sliku i njegove prve “mađarske” karte.
– Piće nije podnosio, volio je muzikante, a imao je takav glas da kad bi zapjevao, gasio bi se fitilj na svijeći! Perfektno je govorio mađarski, ruski i nemački jezik- priča unuka Slavka